Nedostatak pažnje i hiperaktivnost (engl. attention–deficit/hyperactivity disorder = ADHD) je sindrom nepažnje, hiperaktivnosti i impulzivnosti. Postoje tri oblika ADHD: oblik pretežito s nepažnjom, pretežito hiperaktivni–impulzivni oblik i kombinirani oblik. Dijagnoza se postavlja na osnovi kliničkih mjerila. Liječenje obično uključuje lijekove sa stimulativnim djelovanjem, bihevioralno liječenje i obrazovne postupke.
Poremećaj s nedostatkom pažnje i hiperaktivnošću (ADHD) je svrstan u razvojne poremećaje, premda se sve više smatra poremećajem s prekidom u razvoju. Procjenjuje se kako ADHD pogađa 3 do 10% školske djece. Međutim, mnogi stručnjaci smatraju kako je ADHD predijagnosticiran, najviše stoga što se mjerila netočno primjenjuju. Prema četvrtom izdanju Diagnostic and Statistical Manual, (DSM–IV), postoje 3 oblika: oblik pretežito s nepažnjom, pretežito hiperaktivni–impulzivni oblik i kombinirani oblik. Pretežito hiperaktivni–impulzivni oblik se pojavljuje 2 do 9 puta češće u dječaka, premda se oblik pretežito s nepažnjom pojavljuje otprilike s jednakom učestalošću u oba spola. ADHD ima sklonost pojavljivanja u obiteljima.
ADHD nema jednostruki, specifični uzrok. Mogući uzroci su genski, biokemijski, senzoričko–motorički, fiziološki i bihevioralni čimbenici. Neki čimbenici rizika uključuju porođajnu težinu <1000 g, traumu glave i izlaganje olovu kao i prenatalno izlaganje alkoholu, duhanu i kokainu. Manje od 5% djece s ADHD ima druge simptome i znakove neurološkog oštećenja. Sve više dokaza ukazuje na abnormalnosti dopaminergičkog i noradrenergičkog sustava sa smanjenom aktivnošću ili stimulacijom u gornjem dijelu moždanog debla i frontalnim i središnjim regijama mozga.
Simptomi ADHD-a
Poremećaj pažnje s hiperaktivnošću (ADHD) se ranije zvao samo poremećaj pažnje. No, danas se preferira termin koji uključuje hiperaktivnost jer on uključuje dvije osnovne značajke ovog stanja: pomanjkanje pažnje i hiperaktivno – impulzivno ponašanje.
Kod neke djece, znakovi ADHD-a su vidljivi već sa 2 ili 3 godine starosti.
Znakovi i simptomi ADHD-a mogu uključivati:
- Poremećaj pažnje
- Često sanjarenje
- Poteškoće u slušanju uputa
- Ne praćenje razgovora i očito ne slušanje
- Česti problemi s organizacijom zadataka i aktivnosti
- Često zaboravljanje bitnih stvari i gubljenje predmeta poput knjiga ili igračaka
- Problemi pri izvršavanju školskih i drugih obaveza
- Dijete je lako omesti
- Često je nemirno (i/ili uznemireno)
- Ne može dugo sjediti na jednom mjestu i ima potrebu za stalnim kretanjem
- Pretjerano je razgovorljivo
- Često prekida ili ometa tuđe razgovore ili igru
- Nestrpljivo je, primjerice u igri ne može dočekati svoj red
ADHD se češće pojavljuje kod muškaraca nego kod žena, a ponašanje može biti različito u dječaka i djevojčica. Primjerice, dječaci su češće hiperaktivni, a djevojke tihe i nepažljive.
Koje komplikacije može izazvati ADHD?
ADHD može učiniti život teškim za djecu. Djeca s ADHD-om:
- Često imaju problema u školi, što može dovesti do akademskog neuspjeha i osude od strane druge djece i odraslih
- Češće su izložena ozljedama svih vrsta
- Imaju loše samopouzdanje
- Vrlo je vjerojatno da će imati problema u interakciji s drugima i prihvaćenosti od strane vršnjaka i odraslih
- Imaju povećan rizik od alkohola, droga i drugih oblika delikventnog ponašanja
ADHD ne uzrokuje druge psihološke ili razvojne probleme.
Međutim, djeca s ADHD-om imaju veći rizik od određenih stanja, kao što su:
- Problemi s učenjem, uključujući i probleme s razumijevanjem i komunikacijom
- Anksiozni poremećaji mogu uzrokovati veliku zabrinutost, nervozu i pogoršanje simptoma ADHD-a sve dok se anksioznost ne stavi pod kontrolu
- Depresija, koja se često javlja kod djece s ADHD-om
- Bipolarni poremećaj, koji uključuje depresiju i manično ponašanje
- Poremećaj prkosnog ponašanja, koji se općenito definira kao negativno, prkosno i neprijateljsko ponašanje prema autoritetima
- Poremećaj ponašanja, obilježen antisocijalnim ponašanjem, kao što su krađe, tučnjave u školi, uništavanje imovine i ozlijeđivanje ljudi i životinja
- Tourettov sindrom, neurološki poremećaj koji karakteriziraju ponavljajući tikovi
Kako se dijagnosticira ADHD?
Prilikom sumnji na ADHD laici, pa i profesionalci npr. učitelji, lako mogu upasti u zamku te nešto življe dijete proglasiti hiperaktivnim djetetom. ADHD u pravom smislu treba i može dijagnosticirati samo tim stručnjaka. Iako je ADHD klasificiran u dijagnostičkom priručniku DSM IV kao mentalni poremećaj, svako dijete s ADHD-om ne manifestira iste simptome te sam intenzitet i izraženost simptoma ne zahtijeva uvijek dijagnostiku te ozbiljno liječenje i terapiju. No, ono što je sigurno jako važno, kako za dijete, tako i za roditelje ako posumnjaju na ADHD, to je da dobiju upute stručnjaka o pravilnom ophođenju s djetetom, o kanaliziranju njegove energije i impulzivnosti, načinima zadržavanja djetetove pažnje te o potrebi da djetetu usmjere puno ljubavi, podrške i suosjećanja koje mu pomaže graditi samopouzdanje i uspjeh kroz život.
Važno je da se dijagnostika ADHD-a provede timski, da u njoj sudjeluje čitav tim stručnjaka i to pedijatar, edukacijsko-rehabilitacijski stručnjaci (defektolog-rehabilitator, logoped), psiholog, učitelj, dječji psihijatar, neuropedijatar). Dobro je da roditelj krene prvo od djetetovog pedijatra te da se o vlastitoj dilemi i teškoćama djeteta prvo sa njim savjetuje.
Također, dobro je da roditelj zatraži razgovor s psihologom vrtića/škole ili savjetovališta te da se konzultira o potrebi daljnje obrade djeteta.
ADHD se u pravilu ne dijagnosticira osobama/djeci kod koje postoji blaži oblik hiperaktivnosti, impulzivnosti i/ili deficit pažnje, ali čije ponašanje istovremeno ne predstavlja izraziti problem u svakodnevnom životu, odnosno mogu s njim funkcionirati unutar zahtjeva koji se pred njih postavljaju. Prolaze svoj razvojni put uz nešto veću osobnu dinamiku, kreativnost, živahnost i/ili laganu odsutnost. Te osobe/djeca najviše problema imaju unutar obrazovnog sustava, ali ne i u obiteljskom životu ili na radnom mjestu.
ADHD se teško utvrđuje prije četvrte–pete godine života jer se karakteristično ponašanje mlađe djece više međusobno razlikuje, a prirodno je i da su mlađa djeca motorički aktivnija. Hiperaktivnost i impulzivnost pojavljuju se u dobi od tri do četiri godine, dok se problemi vezani uz nepažnju pojavljuju kasnije, s pet do sedam godina, a najčešće se u pravom smislu primjećuju nakon ulaska u formalni sustav školovanja.
Liječenje ADHD / poremećaj pažnje s hiperaktivnošću
Najbolji rezultati u liječenju djece s ADHD-om postižu se istovremenom primjenom različitih psihosocijalnih i psihoedukacijskih pristupa i odgovarajućih lijekova.
Uvijek treba započeti psiho-socio-edukativnim pristupima, a samo uz jasnu kliničku indikaciju i samo pod kontrolom liječnika , mogu se primjeniti i različiti lijekovi.
Prije započinjanja liječenja liječnik će odrediti dominirajući simptom ADHD u svakog pojedinog djeteta (nedostatak pozornosti , hiperaktivnost/impulzivnost ili mješani tip ADHD). Važno je da roditelji kao i svi koji skrbe za dijete sa ADHD, znaju da liječenje djeteta sa ADHD nije uzročno, jer ne znamo koji su sve uzroci (nepovoljni okolinski čimbenici i/ ili nasljeđe) doveli do poremećaja. Drugim riječima niti lijekovima niti psihoedukativnim tehnikama se ne liječi uzrok ADHD, nego se omogućava da dijete što bolje funkcionira u svakodnevnim aktivnostima, unatoč svojim poteškoćama. Liječenje se provodi, ugrubo podijeljeno u tri osnovna programa. Prvi je psihoedukativni (bihevioralno-kognitivni i pedagoško-edukativni), drugi je liječenje lijekovima i treći je alternativni . Jedan program ne isključuje drugi.
Dobru je učinkovitost pokazala primjena kombiniranog multimodalnog pristupa, koji uključuje korištenje različitih psihosocijalnih i psihoedukacijskih tehnika u koje su uključeni dijete, roditelji, škola, odnosno važne osobe za dijete u različitim socijalnim situacijama, u kombinaciji sa korištenjem lijekova.
Psihosocijalno i psihoedukacijsko liječenje
Liječenje se obično započinje različitim psihologijskim tehnikama .U tzv bihevior tehnikama najprije se procjenjuju ponašanje djeteta i uvjeti okoline koji potiču ta ponašanja, te savjetuje promjena u okolini koja bi mogla dovesti do poboljšanja ponašanja djeteta. Djeci sa ADHD je važna dosljedna primjena dogovorenih postupaka, poznata pravila i očekivanja koja su jasna i dosljedna, kao i posljedice određenih ponašanja koje su unaprijed utvrđene i koje su trenutno primjenjive, sukladno ponašanju djeteta. Bolji rezultati se postižu kada su zahtijevi na dijete ograničeni i uvažavaju biološke mogućnosti djeteta, kad su nagrade i pohvale mnogobrojne i česte, a negativna povratna informacija minimalna.
Obzirom da najveće teškoće djece s hiperaktivnim ponašanjem i njihovih roditelja počinju polaskom u školu koriste se brojne tehnike psihoedukacije i obrazovne intervencije. Djeca se teško prilagođavaju rasporedu, teško podnose dugi boravak u školi, cjelodnevnu nastavu ili druge oblike poslijepodnevnog ostajanja u školi. Boravak u istom prostoru ih zamara, brzo ga se zasite, postaje im dosadno prije nego vršnjacima, više im je potrebno kretanje, a zbog slabe koncentracije prisustvo druge djece ih ometa u radu. Obzirom da ne mogu sjediti mirno tako dugo kao njihovi vršnjaci, svojim nemirom ometaju učitelja, drugu djecu i same sebe za vrijeme školskog rada. Uz hiperaktivnost se javljaju i dodatne teškoće vezane uz proces učenja i savladavanje školskog gradiva. Oko polovine djece ima teškoće u čitanju, pisanju i računanju. Dijete često doživljava neuspjeh, kritizira ga se i kažnjava, vršnjaci ga odbacuju. Postaje nesretno, slabog samopoštovanja, ima osjećaj nemoći. Uz to, i odnosi sa roditeljima postaju sve lošiji, jer neki roditelji ne shvaćaju da dijete ima ozbiljan problem. Učenik sa ADHD-om zbog prirode svoje teškoće ne može razviti tako često očekivanu samostalnost u korištenju „radnih navika”.
Liječenje lijekovima
Ne postoji specifični lijek za poteškoće djeteta sa ADHD. Koriste se različite vrste lijekova, najčešće stimulansi središnjeg živčanog sustava, premda, to zvuči paradoksalno. Stimulansi pojačavaju inhibitorni utjecaj prefrontalne kortikalne regije i tako smanjuju hiperaktivnost. Njihova je efikasnost doduše kratkotrajna i privremena, mogu smanjiti hiperaktivnost, nepažnju, impulzivnost i agresivnost školske djece te poboljšati motoričku koordinaciju i rukopis. Uz terapiju ovim lijekovima popravlja se ponašanje i društveno funkcioniranje djeteta te njegova pozornost, više nego li postignuća u učenju. Korist od ovih lijekova u procesu učenja je kratkog trajanja i nije dokumentirana poboljšanjem akademskog uspjeha. Gotovo polovina djece s ADHD-om ne reagiraju na liječenje stimulansima. Primjena stimulansa je zabranjena je u djece s epilepsijom, djece sa povišenim krvnim tlakom ili bolestima srca i jetre , a ne preporučuju se niti djeci s hiperkinezama tipa tikova. Lijekovi koji sadrže metilfenidat su Ritalin (ima kratkotrajno djelovanje i uzima se više puta na dan), Attenta, Concerta (tablete sa sporim otpuštanjem lijeka, uzima se jedanput na dan). Za liječenje ADHD koriste se još i amfetamini i dextroamfetamini. Od lijekova koji nisu stimulansi središnjeg živčanog sustava koristi se atomoksetin (Straterra) koji djeluju kao inhibitor ponovne pohrane noradrenalina. Može biti učinkovit u djece koja uz simptome ADHD imaju još i simptome tjeskobe i panike, tikove i Tourettov sindrom. Mogu se koristiti i neki drugi lijekovi ( triciklički antidepresivi, klonidin ). Sve naprijed navedene lijekove može prepisati samo dječji psihijatar ili neuropedijatar.
Alternativni oblici liječenja
Zabrinutost roditelja o mogućim negativnim i nedovoljno istraženim popratnim pojavama lijekova, kao i neučinkovitosti lijekova kod dijela djece doveo je do pokušaja roditelja i drugih članova zajednice za preuzimanjem aktivnije uloge u tretiranju simptoma ADHD. Iako postoje različite alternativne metode liječenja ADHD-a, nema kontroliranih kliničkih istraživanja koja bi potvrdila njihovu učinkovitost. Najpoznatija je Fiengoldova dijeta, kod koje se iz prehrane isključuju salicilati, umjetne boje i aditivi. Preporuča se i isključenje iz prehrane šećera, kravljeg mlijeka, gaziranih napitaka. Smatra se da je koristan vitamin B6, cink, multivitamini i omega-3- masne kiseline, kao i blagi stimulansi kofein i teobromin. Neka istraživanja o „neurofeedback” tretmanu ukazuju na mogućnosti pozitivnog djelovanja na simptome ADHD-a. U svrhu kognitivnih vježbi i tehnika oblikovanja ponašanja koriste se i vrlo različite neurofiziološke tehnike (neurofeedback, biofeedbac i edufeedback), većina ih je ukomponirana u djeci zanimljive računalne programe. Jedan od novijih programa u nas je edufeedback, tehnologija za uvježbavanje održavanja pažnje nazivana Play Attention.
Zaključak
Najuspješnija je kombinacija različitih tretmana, tzv multimodalni pristup, koji „pokriva” sva važna područja djetetovog života (obitelj, školu, društvo vršnjaka). Neophodna je dobra suradnja različitih stručnjaka i tijekom dijagnosticiranja i liječenja. Koji će se tretmani kombinirati ovisi o simptomatologiji, jer je dokazano da postoje značajne individualne razlike, kad je riječ o intenzitetu i kombinaciji pojedinih simptoma ADHD-a i dodatnih teškoća. Osim simptoma ADHD-a važno je uočiti jedinstvene potencijale koje imaju djeca i odrasle osobe s ADHD-om. Oni su često onemogućeni negativnim odnosom i predrasudama okoline koje proizlaze iz neznanja o uzrocima i načinima ispoljavanja poremećaja. Odrastanje u pozitivnom i razumijevajućem okruženju koje prihvaća različitosti smanjuje socijalni pritisak na dijete s ADHD-om te tako omogućava poticanje kreativnih potencijala, povećava uspješnost i razvoj pozitivne slike o sebi. Osobe s ADHD-om mogu svoje teškoće pretvoriti u prednosti, čemu svakako doprinosi pravilan izbor liječenja usmjeren na osobu, a ne na poremećaj.
Pravilan pristup djetetu s ADHD-om?
Istraživanja pokazuju da pojava ADHD-a uzrokuje stres u obitelji, posebno ako su simptomi kod djeteta teški i ako su prisutne dodatne teškoće (Barkley, 2000).
Međusobni odnos roditelj-dijete često je otežan jer različiti simptomi djetetova ponašanja navode roditelje na vjerovanje da je djetetovo hiperaktivno i/ili impulzivno ponašanje namjerno. Kod ovih obitelji veći je rizik od partnerskih problema roditelja, svađa u svezi dilema o odgoju djeteta, a češća je i pojava depresije kod članova obitelji, jer djetetova teškoća zahtijeva drugačiji pristup, znatno više vremena, energije, pažnje, organiziranje djetetova života nego što je to potrebno kod djece bez teškoća.
Osim toga, od roditelja se zahtijevaju vještine nošenja s problemom na duge staze zbog njegove kronične prirode, zbog čega i roditelji često trebaju savjetodavnu pomoć i podršku. Samohrani roditelji su u posebno stresnoj situaciji jer se tada jedan roditelj sam nosi s djetetovim zahtjevnim ponašanjem. S druge strane, roditelji zbog nemogućnosti da kontroliraju dječje ponašanje te zbog izloženosti pritisku i kritikama okoline često negativno reagiraju na djetetovo ponašanje kaznama i negativnim emocijama što samo pojačava djetetov problem.
Dakle, potrebno je stvarati poticajno okruženje koje i djetetu i obitelji daje mir i sigurnost te pomaže prevladavanje teškoća:
- Realistična očekivanja. Od djeteta u ulozi roditelja moramo imati realna očekivanja. Iako dijete ima iznadprosječnu inteligenciju, teškoće koncentracije i hiperaktivnost otežavati će adekvatan školski uspjeh. Moramo znati da dijete nije lijeno ako ne može dugo sjediti nad knjigom i nije krivo ako se dekoncentriralo i na testu dobilo lošiju ocjenu! Previsoka očekivanja ljute i iscrpljuju roditelje, a na dijete negativno djeluju jer mu stvaraju napetost i ruše samopouzdanje. Ne možemo očekivati da će dijete npr. mirno i koncentrirano sat vremena sjediti i rješavati zadaću kao što bi to moglo dijete koje nema ADHD, ali pohvaliti ga treba i za 15 min koncentriranog rada, pa nakon pauze radnju ponoviti!
- Organizirani dom. Važno je da život obitelji i djeteta ne bude kaotičan, da ne trčite iz aktivnosti u aktivnost u grču, bez reda. Djetetu treba organizirati vrijeme i osigurati stabilan red, vrijeme za učenje, zabavu, treninge i poštivati ih najviše što možete! Ako je nešto potrebno mijenjati djetetu to unaprijed treba objasniti. Dobro je omogućiti manje otklone od zacrtanog plana kojima pokazujemo svoju prilagodljivost djetetovim potrebama ali ne prevelike odmake. Dajte djetetu dovoljno vremena da mu život ne bude kaotičan. Ako se dulje sprema za školu neka ustane nešto ranije. Vanjska organizacija djetetu pomaže da lakše upravlja svojim ponašanjem.
- Pomoći djetetu kod školskih obaveza. Dijete mora imati mjesto za rad i učenje koje mu je mirno i prihvatljivo. Bitno mu je osigurati potrebne pauze koje mogu biti kreativne i zabavne. Pomoći u učenju i pisanju zadaće jer mu treba vaša pomoć da se bolje organizira. Ako nemate strpljenja neka povremeno uskoči netko drugi i pomogne djetetu. Povremeno se odmaknite kako bi dijete radilo samo. Hvalite ga i hrabrite.
- Navečer pripremite sa djetetom sve za školu. Neka dijete dovoljno odspava da bude odmorno i neka doručkuje prije škole. Sve potrebno navečer pripremite kako dijete ne bi nešto zaboravilo i bilo izloženo grdnji.
- Dogovorite važna pravila kojih se obitelj pridržava. Npr. do 20,00 sati u tjednu dijete mora biti kod kuće, ako nije sutra neće moći izaći, ako je dobiti će sladoled. Posljedice moraju postojati ali na način da nikoga ne ponižavaju, da budu jasne i utemeljene. Pravila potiču djetetovu samokontrolu i pomaže razumijevanju pravila uopće u drugim situacijama u kojima pravila postoje.
- Budite pozitivni. Jasno recite djetetu što od njega očekujete i primijetite svako pozitivno ponašanje te za isto nagradite dijete – za složenu torbu, oprane zube, oblačenje prije škole… Nagrada može biti milovanje, poljubac, igra na kompjutoru i slično. Djeci s ADHD-om je potrebno puno pohvala odnosno nagrada za pozitivna ponašanja jer su jako često izložena kritikama. Dijete je potrebno nagraditi i za trud, a ne samo za uspjeh.
- Budite sigurni da vas je dijete čulo i razumjelo. Morate znati da vas je dijete čulo i razumjelo kada ste nešto tražili od njega. Recite jasno i kratko što želite, gledajte dijete u oči, po potrebi tražite od njega da ponovi, pohvalite za dobro napravljen zadatak.
- Budite dosljedni. Nemojte djetetu ponavljati zahtjev puno puta. Ako dijete nije poslušalo ponovite samo jednom normalnim glasom i nakon toga primijenite dogovorenu posljedicu. Obećajte uvijek samo ono što ćete izvršiti. Posljedica ne smije biti tjelesno kažnjavanje, nešto što dijete vrijeđa nego eventualno ukidanje neke aktivnosti (npr. odlazak u park, na kompjutor). Ukidanje aktivnosti ne treba trajati jako dugo jer uzrokuje pad motivacije. Potrebno je djetetu dati novu priliku da izabere ispravno ponašanje i onda ga simbolično nagraditi. Nije dobro tražiti od djeteta ono što nije u stanju izvršiti pa ga onda zbog toga kazniti.
- Nastojite mirno reagirati. Nemojte na dijete naglo reagirati kritikom ili vikom. Promislite i pričekajte neko vrijeme prije nego što kažete ili učinite djetetu nešto ružno pa da vam poslije bude žao.
- Podržite sklapanje prijateljstva. Dijete sa ADHD-om teško uči socijalne vještine. Dobro je pozvati kući jedno do dvoje djece u početku. Pazite na dječju komunikaciju, nemojte dozvoliti tuču, svađu, ružne riječi, povedite ih u kino/kazalište. Nagradite ih za lijepo ponašanje sokom, slatkišima i sl. Nastojite uvijek svoje dijete nagraditi za lijepo ponašanje prema drugima i tako ga podsjetiti što zapravo radi kada se lijepo ponaša.
- Potičite dijete da govori što radi i što želi učiniti kako biste poticali unutarnji govor. Kod djece sa ADHD – om unutarnji govor nije dovoljno razvijen. Svi ljudi u usmjeravanju svog ponašanja koriste unutarnji govor. Dobro je primjerom pokazati djetetu kako razgovarate sami sa sobom kad ste na nekoga ljuti, a ne želite mu se grubo obratiti , posebno ga ne želite udariti , recite mu da u sebi govorite “U redu je. Smiri se. Nije tako važno. Okrenuti ću se drugom prijatelju.” i sl.
- Relaksirajte se. Nađite vremena za nešto što volite dok će netko drugi pričuvati vaše dijete (šetnja, kava s prijateljima, vožnja bicikla…). Vaše dijete je zahtjevno te i vama treba predah i relaksacija. Vaše dijete treba vašu brigu, strpljenje, ljubav i potporu. Ako ste iscrpljeni i osjećate gubitak snage potražite pomoć za sebe i svoju obitelj kod stručnjaka, psihologa, kako biste nadoknadili energiju koja vam je potrebna za rad s djetetom.
- Vjerujte u svoje dijete. Iskreno i duboko vjerujte da vaše dijete može biti uspješno te da će mu vaš trud i vjera pomoći na tom putu! Djeca gledaju svoj odraz, svoju sliku u očima roditelja! Kada osjete da u njih iskreno vjerujemo oni i sami počinju u sebe vjerovati!
Reference:
https://www.nimh.nih.gov/health/topics/attention-deficit-hyperactivity-disorder-adhd
https://www.nimh.nih.gov/health/publications/attention-deficit-hyperactivity-disorder-in-children-and-teens-what-you-need-to-know
https://my.clevelandclinic.org/health/diseases/4784-attention-deficithyperactivity-disorder-adhd
https://www.cdc.gov/ncbddd/adhd/facts.html
https://www.mayoclinic.org/diseases-conditions/adult-adhd/symptoms-causes/syc-20350878
https://kidshealth.org/en/parents/adhd.html
https://www.psychiatry.org/patients-families/adhd/what-is-adhd
https://www.webmd.com/add-adhd/attention-deficit-hyperactivity-disorder-adhd
