Alkoholizam se definira kao poremećaj u ponašanju, devijantan oblik ponašanja, koji nastaje uslijed dugotrajnog uzimanja prekomjerne količine alkohola. Uzrok sklonosti alkoholu ostaje nepoznat, no određene osobine prisutne su u većem broju među alkoholičarima, a to su depresija, autodestruktivnost, ovisnost, seksualna nezrelost.
Alkoholizam je kronična bolest znakovita po sklonosti da se pije više no što se namjeravalo, neuspješnim pokušajima da se prestane s pijenjem i nastavljanjem pijenja unatoč štetnim društvenim i profesionalnim posljedicama.
Alkoholizam je čest. Istraživanja u našoj sredini pokazala su da u Hrvatskoj ima 6% ovisnika o alkoholu, a oko 15% muškaraca starijih od 20 godina prekomjerno pije alkoholna pića. Muškarci postaju alkoholičari četiri puta češće nego žene. Prijemčivi su ljudi svake dobi. Sve više problem s alkoholom imaju djeca i mladež, s posebno pogubnim posljedicama.
Uzroci alkoholizma
Danas se sve češće spominje da alkoholizam nije jedinstveni poremećaj, već skupina poremećaja koji se po uzorku međusobno razlikuju. Danas su psihološke, socijalne i biološke teorije značajne u određivanju uzroka nastanka alkoholizma.
Uzroci alkoholizma leže, prije svega, u samom čovjeku, a zatim u njegovoj bližoj ili široj okolini. Psihološke teorije spominju euforičko djelovanje alkohola kao najvažniji motiv uzimanja alkoholnih pića. Osoba pije jer se pod utjecajem alkohola osjeća opuštenijom i veselijom, ali često i zato da ublaži tjeskobu i napetost zbog stresa i frustracija koje doživljava u vanjskom svijetu.
Biološke teorije koje razmatraju ulogu nasljednih čimbenika u pojavi i razvoju alkoholizma polaze od činjenice da se alkoholizam u nekim porodicama javlja češće, u drugima rijeđe ili se uopće ne javlja. Sinovi alkoholičara otprilike 3 do 5 puta češće postaju alkoholičari negoli drugi muškarci. Ti neočekivano veliki rizici ipak ne iznenađuju jer se može pretpostaviti da je riječ o utjecaju okoline (“kakav otac, takav sin”). Međutim, istraživanja djece alkoholičara koja su bila usvojena u obiteljima bez alkoholičara pokazala su da je i u njih šansa da postanu alkoholičari 3 puta veća. Postoje dokazi da genetski posredovani biološki utjecaji doprinose razvoju alkoholizma koji se opisuje kao poligenski poremećaj. Naravno, ljudsko biće je vrlo složeno te se smatra da se u tih osoba radi samo o genetski uvjetovanoj većoj sklonosti k razvoju alkoholizma, ali ne i o sudbinskom predodređenju da će osoba postati kronični alkoholičar, jer multipli geni djeluju zajedno s mnoštvom različitih činitelja u uspostavljanju konačnoga rizika za razvoj alkoholizma.
Socijalno kulturni činitelji izazivaju alkoholizam pomoću običaja, prihvaćenih tipova ponašanja pojedinih sredina, nepovoljnih socijalnih i obiteljskih činitelja. Poznato je npr. da dijete najčešće prvi puta okusi alkoholno piće upravo u roditeljskom domu.
Simptomi alkoholizma
Alkohol svoje psihoaktivno lice pokazuje vrlo brzo, no ono adiktivno pokazuje s odgodom, podmuklo oduzimajući osobi komadić po komadić života, a da ona toga nije ni svjesna. Iako se upozoravajući signali pojavljuju relativno rano u tijeku bolesti, razvijena slika bolesti pokazat će se nakon više godina.
Neki od simptoma su:
- toleriranje znatno većih količina alkohola od osoba koje alkohol ne konzumiraju (potrebno im je više alkohola za isti učinak),
- gubitak kontrole,
- uporaba alkohola u situacijama kada to nije primjereno ili je opasno,
- pojava žudnje i apstinencijske krize kada osoba prestane konzumirati alkohol,
- konflikti u obitelji,
- neispunjavanje radnih obaveza,
- zanemarivanje drugih područja u kojima je osoba ranije bila aktivna,
- uporaba alkohola po ustaljenim obrascima,
- pojava tjelesnih bolesti povezanih s prekomjernim pijenjem,
- promjene u psihičkom funkcioniranju,
- smetnje apetita,
- rascjepkan san,
- provođenje sve više vremena u aktivnostima koje su izravno ili neizravno povezane s alkoholom,
- subjektivan osjećaj pozitivnog učinka,
- nastavljanje uporabe unatoč svjesnosti o šteti koju alkohol osobi čini i drugo.
Nažalost, drugi članovi obitelji posredno također trpe, a nerijetko ne uspijeva nijedna od njihovih intervencija. Dapače, ponekad će i obitelj svojim ponašanjem nesvjesno podržavati situaciju i izbjegavati odlazak na liječenje.
Dijagnoza
Dijagnoza alkoholizma postavlja se na temelju anamnestičkih podataka simptoma bolesti, liječničkoga pregleda, heteroanamnestičkih podataka, koje najčešće daju članovi obitelji, laboratorijskih pretraga (hematoloških i biokemijskih) te raznih upitnika.
Među laboratorijskim testovima posebno mjesto zauzima određivanje srednjega volumena eritrocita (MCV) i gama glutamil transpeptidaze (gama GT) za ranu dijagnostiku alkoholizma. Povišeni MCV i gama GT značajni su pokazatelji alkoholizma. Primjenom nove metode gama-CDT (kombinacija gama GT i CDT (ugljikohidratno deficijentnog transferina)) poboljšala se dijagnostička preciznost za otkrivanje prekomjerne alkoholne konzumacije.
Pomoću upitnika izdvaja se određeni broj kliničkih simptoma, anamnestičkih podataka ili opisa načina pijenja koji su specifični za alkoholizam. Neke upitnike ispunjava sam liječnik, a neke bolesnik može ispuniti sam.
Liječenje alkoholizma
Alkoholičari koji razviju simptome apstinencijske krize općenito se sami liječe pijenjem. Neki ljudi traže medicinsku skrb zbog toga što ne žele nastaviti piti ili što su simptomi apstinencijske krize preteški. U svakom slučaju liječnik najprije ispituje mogućnost postojanja neke bolesti ili ozljede glave što bi moglo otežati situaciju. Liječnik zatim nastoji prikazati tip simptoma apstinencijske krize, ocijeniti koliko osoba obično pije i istražiti kada se prestalo s pijenjem.
Budući da manjak vitamina uzrokuje moguće po život opasne simptome apstinencijske krize, liječnici u hitnoj službi općenito daju intravenski visoke doze C vitamina i B kompleksa, naročito tiamina. Da bi se spriječilo neke simptome alkoholne apstinencijske krize i izbjegla dehidracija često se daju intravenski tekućine, magnezij i glukoza.
Liječnici često propisuju benzodiazepin tijekom nekoliko dana da smire nemir i spriječe simptome apstinencije. Antipsihotički lijekovi se općenito daju malom broju ljudi s alkoholnom halucinozom. Delirium tremens može ugrožavati život pa se liječi silovitije da bi se suzbila visoka temperatura i jaki nemir. Obično su potrebne tekućine dane intravenski, lijekovi koji snizuju temperaturu (kao što je paracetamol), sredstva za smirenje i pomni nadzor. Takvim liječenjem, delirium tremens obično nestaje unutar 12 do 24 sata nakon početka.
Nakon što su hitni medicinski problemi riješeni, trebalo bi započeti s programima uklanjanja otrova (detoksikacija) i rehabilitacije. U prvom stadiju liječenja, alkohol se u potpunosti uklanja. Tada alkoholičar mora promijeniti ponašanje. Teško je ostati trijeznim. Bez pomoći, većina ljudi dobije recidiv unutar nekoliko dana ili tjedana. Općenito se smatra da je grupna terapija bolja nego pojedinačno savjetovanje. Međutim, liječenje treba prilagoditi individualno. Isto tako može biti važno pridobiti potporu članova obitelji.
Anonimni alkoholičari
Ni od kojeg pristupa alkoholičari nisu imali toliko koristi koliko od pomoći koju pružaju sami sebi sudjelujući u organizaciji Anonimni alkoholičari (AA). Anonimni alkoholičari rade unutar vjerske povezanosti; alternativna organizacija postoji za one koji traže svjetovniji pristup. Alkoholičar se mora osjećati ugodno u posebnoj grupi, birajući onu u kojoj članovi imaju iste interese osim alkoholizma. Na primjer, neka gradska područja imaju grupe Anonimnih alkoholičara za liječnike i zubne liječnike ili druga zanimanja i za ljude s nekim hobijima, kao i za neoženjene ljude ili homoseksualne muškarce i žene.
Anonimni alkoholičari osiguravaju mjesto na kojem se oporavljeni alkoholičar može uključiti u društvo daleko od krčme s prijateljima koji ne piju i koji su uvijek na raspolaganju da pruže potporu kad potreba za pijenjem opet ojača. Alkoholičar čuje priznanje drugih ljudi (čitavoj grupi) kako se cijeli dan bore da izbjegnu uzeti piće. Konačno, pronalazeći načine da pomognu drugima, Anonimni alkoholičari izgrađuju samopoštovanje i vjeru što su prije nalazili samo u pijenju alkohola.
Liječenje lijekovima
Katkada alkoholičar može imati koristi od uzimanja lijeka da izbjegne pijenje alkohola. Može se propisati lijek zvan disulfiram (Antabus). Taj lijek smeta razgradnji alkohola uzrokujući da se u krvnoj struji stvara acetaldehid, metabolit alkohola. Acetaldehid je otrovan i uzrokuje naglo crvenilo lica, kucajuću glavobolju, ubrzan rad srca, ubrzano disanje i znojenje 5 do 15 minuta nakon što osoba pije alkohol. Nakon 30 do 60 minuta može doći do mučnine i povraćanja. Te neugodne a katkada i moguće opasne reakcije traju 1 do 3 sata. Nelagoda zbog pijenja alkohola nakon uzimanja disulfirama je tako jaka da samo mali broj ljudi riskira uzeti alkohol, čak i malu količinu u nekim pripravcima protiv kašlja ili prehlade u slobodnoj prodaji ili u nekoj hrani.
Alkoholičar u procesu liječenja ne može uzeti disulfiram odmah nakon što je prestao piti; lijek se smije uzeti tek nakon nekoliko dana apstinencije. Disulfiram može utjecati na razgradnju alkohola 3 do 7 dana nakon zadnje doze lijeka. Zbog jake reakcije na alkohol povezane s liječenjem, disulfiram treba dati samo onim alkoholičarima u procesu liječenja koji zaista žele pomoć i koji žele surađivati s liječnikom i savjetnicima u vezi s liječenjem. Trudnice i osobe koje imaju tešku bolest ne smiju uzimati disulfiram.
Drugi lijek, naltrekson, može pomoći ljudima da postanu manje ovisni o alkoholu ako ga se koristi kao dio sveobuhvatnog programa liječenja koji uključuje savjetovanje. Naltrekson mijenja učinke alkohola na neke endorfine u mozgu koji mogu biti povezani sa žudnjom za alkoholom i pijenjem. Velika prednost u usporedbi s disulfiramom je da naltrekson ne uzrokuje u ljudi bolesno stanje. Međutim, nedostatak je da osoba koja uzima naltrekson može nastaviti piti. Naltrekson ne bi smjeli uzimati ljudi koji imaju hepatitis ili drugu bolest jetre.
Najbolja prevencija
Iskustvo rada s ovisnostima pokazuje nam da kod osobe koja je razvila ovisnost nema povratka prigodnom, kontroliranom pijenju, čemu se naši pacijenti u početku nadaju. Stoga je rad s otporima prema apstinenciji i liječenju češće pravilo nego iznimka, a tijek liječenja obilježen usponima i padovima, odnosno kraćim ili dužim vraćanjima pijenju (recidivima). Iako se kaže da se ovisnosti ne mogu izliječiti već „samo“ zaliječiti, praksa, nasreću, često pokaže suprotno.
Razvoj kapaciteta za nošenje s izazovima života najbolja je prevencija ovisnosti, jer tko je sretan, ispunjen i miran sada i ovdje, taj nema potrebu za promjenom stanja svijesti konzumacijom psihoaktivnih tvari.
