Ankilozantni spondilitis i antigen HLA – B27 (upala zglobova i kralježnice)

Moja priča počinje jednog vrućeg zagrebačkog jutra 2003.g.
Zvoni alarma u 5:20h, moram se dignuti jer mi smjena počinje u 6 sati u jednoj zagrebakoj tvornici čepova. Otkrivam se i pokušavam noge spustiti na tlo, jedna noga mi se spusti normalno a druga ostane napola u zraku i pada cijela skoro pa ispruženo.. Dolazim još k sebi i gledam zbunjeno u nogu. Imao sam osjećaj kao da mi noga stoji u nekom zračnom mjehuru, koljeno natečeno ali nema boli. Šta je ovo? Diram rukom, sve puno nekakve tekućine. Dižem se i stajem na noge, ne boli i dalje ništa ali ne mogu normalno hodati jer je sve napuhnuto. Ništa, idem se spremiti pa na posao, ako mi ovo ne prođe do kraja smjene idem kod doktora.

Na kraju smjene osjećam da mi je noga bolje, podižem nogavicu i gledam stanje. Otok je dosta opao, ne smeta mi ništa više u hodu i još uvijek ništa ne boli. Ma ovo je sve OK, tko zna gdje sam zakačio nogom ili u snu možda udario o rub kreveta. Ništa, pustit ću još dan – dva da vidim razvoj situacije..

Iduća dva- tri dana više manje isto, s tim da treći dan otok nije toliko opadao.
Iza smjene odlazim doktoru da vidi o čemu se radi…

Doktoru nije jasno o čemu se radi pa me šalje na snimanje na traumu u Draškovićevu.
Ni tamo se ništa ne vidi, pa mi dežurni doktor “ispumpava” vodu iz koljena nekom “konjskom” injekcijom.
Nakon treće injekcije ni njemu nije jasno odakle ovoliko vode u koljenu?! Kako mi iglu gura odmah ispod “pločice” na koljenu sam postupak mi izaziva ogromnu bol koju jedva podnosim.
Nakon te treće ga molim da prekine jer ću se unesvijestiti od boli, na što on prestaje. Otok je splasnuo za trećinu i mogu se lakše gibati.
Dogovaramo se da dođem ponovno ako otok ne splasne pa ćemo napraviti dodatne pretrage.
Kako nakon dva dana još uvijek ne prolazi, vraćam se na traumu i tamo radimo još pregleda nakon čega se tri doktora savjetuju šta bi moglo biti.
Zaključak je da zakažem operaciju pa da to rješimo operativnim zahvatom.
Kakva operacija?! Pa jel vi znate o čemu se radi ili ne? Nitko ne zna, ali na ovaj način bi pokušali riješiti situaciju. A ništa, nevoljko pristajem i zakazujem datum za nekakvih dvadesetak dana. Ali se isto savjetujem da li bi mi pomogla fizio terapija ili nešto?
Svakako treba pokušati pa ako mi to pomogne da im javim i otkažem operaciju.

Odlazim na fizio terapiju na Rebro, ali ništa nije pomoglo.
U međuvremenu su mi došli nalazi i upućuju me do genetičara.
Odlazim i njemu te se nadam da će mi napokon netko reći šta mi je?
Napokon! Gospodine vi imate antigen HLA-B27. Ja gledam u njega kao tele u šarena vrata, a on šuti i daje na važnosti momentu u kojem se nalazim.
I???? Može li prijevod na hrvatski jezik? Da razumijem o čemu se radi?
Naravno (i nasmješi se). Objasniti ću vam da možete najjednostavnije razumijeti – to vam je pretplata na upale zglobova. I ovo je samo početak, biti će vam sve gore i imat ćete sve jače bolove i s vremenom ćete se sve teže kretati.
Ja u šoku od obrazloženja koje sam upravo čuo. Očekivao sam svašta ali da ću postati invalid to ne.
Pa ima li kakva terapija, lijekovi, nešto,…?
Kaže on da nažalost nema, ali da će mi propisati tablete protiv bolova i još nešto šta daju ovakvim pacijentima.
U meni se odmah počne buditi inat prema dijagnozi koja mi je upravo rečena pa mu se staloženo obratim: “Doktore, uz svo poštovanje prema vama i vašoj struci, ali ja ovo ne priznajem i izaći ću još jači iz ovoga. Nema ništa od toga!”
Samo da ne zaboravim napomenuti da me već tada počelo lagano kočiti i u drugom koljenu.

Čim sam izašao vani nazvao sam traumu i otkazao operaciju.
Šta da radim sada?
Odmah se bacam na dodatno istraživanje šta je HLA–B27 ili Ankilozantni spondilitis (drugi naziv Bechterewljeva bolest) kako se postaviti prema svemu. Koga zanima više može pročitati na ovom – linku.

Tračak nade se pokazao već za vikend.
Ja i zaručnica smo otišli na selo kod njenih i proveli tu nekoliko dana.
Tu me interesantno počelo još više kočiti i nešto pucati u koljenima ali i u predjelu oba članka na nogama. Šta me u početku odmah počelo dodatno zabrinjavati, uzeo sam po prvi put propisane tablete i bol je mrvu popustila.
U Zagrebu smo se hranili preko tjedna u restoranima ili fast foodom, tek za vikend smo si nešto spremali normalno jer smo radili oboje do 15 sati pa dok dođemo doma bude i do 16:30h. Tada nam se zaista nije dalo ništa kuhati po ovoj vrućini.
Nakon tih nekoliko dana na domaćoj prehrani ali i uz dosta kretanja (na koje sam se samoinicijativno tjerao) osjetio sam malo poboljšanje.
Povratak u Zagreb je sve ponovo vratilo na staro pa kroz idućih mjesec dana se i pogoršalo. Imao sam osjećaj kao da sam starac od 88 godina koji se jedva kreće i sve ga boli (i koči).
Kako smo već neko vrijeme radili na otvaranju našeg obrta, odlučili smo sada sve to ubrzati ali i odseliti na selo.

Ozdravljenje je krenulo dolaskom na selo.
Hrana je bila domaća svaki dan. Kretao sam se stalno zbog novootvorenog obrta, ali i počeo vježbati.
U početku lagano trčanje, sklekovi, čučnjevi, nabijanje lopte (ovo je bilo nastrašnije – ne mogu vam opisati tu bol pri udarcu lopte),…
Postavio sam sebi u glavi cilj svaki dan vježbati sve više (koliko mogu izdržati) ali i pomicati tu granicu izdržljivosti. I tu je sve krenulo na bolje.
Kroz mjesec dana sam prestao piti tablete a već za dva mjeseca jedva da sam išta osjećao.
Cijela agonija je trajala otprilike devet mjeseci ali evo do danas (od izliječenja) je prošlo 17 godina. Hvala Bogu! Nadam se više nikada. 🙂

Slika preuzeta sa Labpedia.net