Poremećaj autističnog spektra (ASD) širok je pojam koji se koristi za opisivanje skupine neurorazvojnih poremećaja.
Ove poremećaje karakteriziraju problemi s komunikacijom i socijalnom interakcijom. Osobe s ASD-om često pokazuju ograničene, ponavljajuće i stereotipne interese ili obrasce ponašanja.
ASD se pojavljuje kod pojedinaca širom svijeta, bez obzira na rasu, kulturu ili ekonomsko porijeklo. Prema Centru za kontrolu i prevenciju bolesti (CDC), autizam se javlja češće kod dječaka nego u djevojčica, s omjerom 4 prema 1.
CDC je 2014. godine procijenio da je gotovo 1 od 59 djece identificirano s ASD-om.
Postoje pokazatelji da su slučajevi ASD-a u porastu. Neki ovo povećanje pripisuju faktorima okoliša. Međutim, stručnjaci raspravljaju o tome da li je stvarno porast slučajeva ili samo češća dijagnoza.
Vrste autizma
DSM (dijagnostički i statistički priručnik mentalnih poremećaja) objavljuje Američko psihijatrijsko udruženje (APA), a kliničari ga koriste za dijagnosticiranje raznih psihijatrijskih poremećaja.
Peto i najnovije izdanje DSM-a objavljeno je 2013. DSM-5 trenutno prepoznaje pet različitih AS podtipova ili specifikacija. Oni su:
- sa ili bez popratnog intelektualnog oštećenja
- sa ili bez popratnog oštećenja jezika
- povezane s poznatim medicinskim ili genetskim stanjem ili čimbenikom okoliša
- povezan s drugim neurorazvojnim, mentalnim ili poremećajima u ponašanju
- s katatonijom
Nekome se može dijagnosticirati jedan ili više određivača.
Prije DSM-5, ljudima iz spektra autizma možda je dijagnosticiran jedan od sljedećih poremećaja:
- autistični poremećaj
- Aspergerov sindrom
- pervazivni razvojni poremećaj – nije drugačije određeno (PDD-NOS)
- dječji dezintegrativni poremećaj
Važno je napomenuti da osoba koja je dobila jednu od ovih ranijih dijagnoza nije izgubila dijagnozu i neće je trebati preispitivati.
Prema DSM-5, šira dijagnoza ASD obuhvaća poremećaje poput Aspergerovog sindroma.
Biološki uzrok u podlozi
Kod autizma postoji jedna ili više abnormalnosti mozga, koje uzrokuju jedan ili više bioloških čimbenika (geni, komplikacije tijekom trudnoće i poroda, virusne infekcije), što znači da postoji biološki uzrok autizma. Često je udružen sa znacima neurološkog oštećenja, mentalnom retardacijom ili epilepsijom.
Postoji nekoliko rijetkih genetski uzrokovanih poremećaja koji dovode do autizma. To su fenilketonurija, neurofibromatoza, tuberozna skleroza i fragilni X kromosom.
Mogući uzroci autizma mogu biti teškoće u trudnoći i pri porođaju. Rizični čimbenici su:
- uzimanje nekih lijekova za vrijeme trudnoće;
- prisutnost mekonijuma (prve bebine stolice) u plodovoj vodi za vrijeme porođaja;
- rodilja starija od 35 godina;
- red rođenja (malo je veći rizik kod prvog ili četvrtog i kasnijeg djeteta);
- nepodudarnost Rh faktora između majčine i djetetove krvne grupe.
Kao i genetski te čimbenici trudnoće i poroda, i infekcije mozga (encefalitis) prije rođenja ili u najranijem djetinjstvu mogu biti udružene s autizmom. Neki od mogućih uzročnika su virus rubeole, citomegalovirus ili virus herpesa. Vrlo je važno napomenuti da svi ti čimbenici sami za sebe ne moraju dovesti do autizma, ali mogu biti dio nekoga zajedničkog uzroka.
Epidemiologija poremećaja autističnog spektra
Mnogi su istraživači diljem svijeta zadnjih pedesetak godina, različitim metodama, i različitim dijagnostičkim kriterijima, istraživali učestalost pojavljivanja autizma i drugih poremećaja autističnog spektra. Iako se, prije šezdesetak godina, kada je autizam prvi put opisan, smatralo da je poremećaj češći u višim socijalnim slojevima, posebice u obiteljima intelektualaca, mnoga su epidemiološka istraživanja to opovrgnula.
U nekim je obiteljima autizam se javlja 50 do 100 puta učestalije nego općenito u populaciji što potvrđuje genetsku ulogu u etiologiji. Dječaci obolijevaju četiri do pet puta češće nego djevojčice. Eric Fombonne (1999) analizirajući i sumirajući dvadesetak epidemioloških istraživanja diljem svijeta sa sveukupnim uzorkom od oko 4 milijuna osoba iznosi podatke o prevalenciji autizma od 7,5 na 10.000, a za poremećaje autističnog spektra 12,5 na 10.000.
Proporcija muških i ženskih iznosi 3,8 naprama 1, a samo oko dvadesetak posto zahvaćenih nema mentalnu retardaciju.
Simptomi autizma
Autističnim osobama uspostava društvenih interakcija predstavlja izazov. Mogu imati teškoće u odnosima kao i u razumijevanju tuđih emocija. Također mogu imati nefleksibilne misaone obrasce i ponašanje, pa često izvode ponavljajuće radnje. Odrasli s blagim simptomima autizma često nikada ne dobiju dijagnozu.
Uobičajeni znakovi i simptomi autizma kod odraslih mogu uključivati:
- nespretnost,
- poteškoće u vođenju razgovora,
- poteškoće u uspostavljanju ili održavanju bliskih prijateljstava,
- nelagoda tijekom kontakta s očima,
- teškoće u kontroliranju emocija,
- snažan interes za jednu određenu temu,
- česti monolozi o istoj temi ili predmetima,
- preosjetljivost na zvukove ili mirise koji, čini se, ne smetaju drugima,
- nehotični zvukovi, kao što je ponavljano čišćenje grla,
- teže razumijevanje sarkazma,
- zainteresiran samo za nekoliko aktivnosti,
- sklonost samotnim aktivnostima,
- problemi s prepoznavanjem emocija drugih,
- problemi s razumijevanjem izraza lica i govora tijela,
- oslanjanje na svakodnevne rutine i poteškoće ako se ta rutina naruši,
- ponavljajuća ponašanja superiorne sposobnosti u matematici i srodnim disciplinama (u nekim slučajevima),
- potreba da se predmeti slažu po određenom redoslijedu.
Kako prepoznati autistično dijete
Autizam se uglavnom ne dijagnosticira prije treće godine života, no vrlo je važno rano otkrivanje djece s razvojnim teškoćama i njihovo uključivanje u ranu intervenciju. Neki od znakova koji mogu potaknuti sumnju kod roditelja da potraže stručnu pomoć su: izostanak kontakta oči u oči, teškoće u uspostavljanju odnosa s vršnjacima, smanjena sposobnost izražavanja ugode, ako razvoj govora kasni ili potpuno izostaje, izostaju spontane igre oponašanja ili pretvaranja, ako je prisutno stereotipno i repetitivno lupkanje, savijanje prstiju ili duga zaokupljenost dijelovima predmeta…
Cijepljenje i autizam
Jedna od najvećih kontroverzi u autizmu je tvrdnja da postoji veza između autizma i nekih dječjih cjepiva, osobito MMR cjepiva protiv ospica, zaušnjaka, rubeole.
Unatoč opsežnim istraživanjima, nema pouzdanih studija koje pokazuju vezu između autizma i cjepiva. Nasuprot, znanstveno je potkrijepljeno kako cjepivo nije uzrok autizma.
Terapija/tretman autizma
Kad bismo govorili o liječenju, to bi značilo da uklanjamo uzroke, što je u autizmu nemoguće jer uzroke ne znamo. Pod terapijom i/ili tretmanom autistične djece razumijevamo uklanjanje nepoželjnih simptoma, pridruženih stanja i odgojno obrazovni proces koji je sam po sebi i terapija. Važno je što ranije prepoznati poteškoće iz područja pervazivnih razvojnih poremećaja. Pravodobnim i dobro odabranim tretmanom moguće je utjecati i promijeniti tijek nekih simptoma. Moguće je zaustaviti negativne procese, donekle preoblikovati nepoželjna ponašanja, te poboljšati socijalizaciju.
Tijek i prognoza autizma poglavito ovise o težini simptoma. Prognoza je bolja u djece s višim intelektualnim sposobnostima. Pokazalo se da autistična djeca najbolje rezultate postižu kada su uključena u strukturirane, specijalizirane edukacijske programe koji su individualno prilagođeni svakom pojedinom djetetu, a potiču samostalnost i socijalizaciju uz polivalentnu stimulaciju psihomotoričkog razvoja. Takav pristup tretmanu autizma danas je općeprihvaćen. Stručnjaci se slažu da su šanse veće što se autistični poremećaj prije prepozna a dijete pravodobno uključi u odgovarajuću stručni tretman. Zahvaljujući takvim sveobuhvatnim rehabilitacijskim programima, danas sve više autistične djece, a poslije odraslih ljudi ostaje izvan institucija, žive u zajednici, neki se i zapošljavaju te čak i samostalno žive uz podršku specijaliziranih službi.
Pridružena stanja (epilepsija, anksioznost), nepoželjni simptomi (hiperaktivnost, agresivnost, stereotipije) liječe se lijekovima. Iako su mišljenja struke podijeljena jer nedostaju znanstvene činjenice, postoji dosta pristaša DAN (Defeat Autism Now) programa u tretmanu autizma. Taj program među ostalim podrazumijeva bezglutensku prehranu, redovito uzimanje određenih vitamina, masnih kiselina, detoksikaciju organizma od teških metala, izbjegavanje šećera, nekih drugih vrsta hrane i testiranje na određene skrivene alergene iz hrane. Za daljnji napredak u istraživanju, razumijevanju i pomoći autističnim osobama potrebne su podrška, razumijevanje i nacionalni program liječenja autističnog spektra poremećaja koji provodi šira zajednica.
Podrška roditeljima krovnih društvenih institucija i udruga, koje okupljaju obitelji autistične djece, olakšava nositi se sa svim teškoćama i izazovima koje pred njih postavljaju odgoj i potrebe autističnog djeteta. Opisani pristup liječenju autizma prepoznat je i prihvaćen kao dobar izbor i u Hrvatskoj. No pred nama je još dug i zahtjevan put kako bismo uspjeli doseći postignuća u tretmanu autizma i primjerenu društvenu skrb za autiste kakvu se može vidjeti u nekim razvijenijim zemljama.
Autizam – alternativno liječenje
U liječenju autizma koriste se mnoge alternativne i komplementarne metode kojima se nastoje smanjiti simptomi autizma.
Primjer su kreativne terapije, koje su usmjerene na smanjenje djetetove osjetljivosti na dodir ili zvuk kroz glazbu ili slikanje, terapije bazirane na poboljšanju senzornih sustava i sl.
Art terapije se također koriste i za mnoga druga stanja i poremećaje.
Djeca s autizmom različito pozitivno reagiraju na ove oblike terapija i zato se preporučuje savjet potražiti od stručne osobe.
