Bipolarni poremećaj

Bipolarni poremećaj

Simptomi

Bipolarni poremećaj je poremećaj raspoloženja, odnosno duševni poremećaj popraćen psihopatološkim promjenama raspoloženja, ali i promjenama u psihičkim i fizičkim funkcijama.

Prije su ga nazivali manično-depresivna psihoza, a očituje se u izmjenama maničnih i depresivnih epizoda kod većine ljudi. Takve promjene obično traju nekoliko tjedana ili mjeseci i nisu iste kao one promjene raspoloženja koje doživljava većina populacije.

Kad otići liječniku?

Ako imate bilo kakve simptome depresije ili manije, posjetite liječnika. Bipolarni poremećaj ne može se samostalno liječiti.

Mnogi ljudi s bipolarnim poremećajem ne dobivaju tretman koji im je potreban. Unatoč krajnostima raspoloženja, ljudi sa bipolarnim poremećajem često ne prepoznaju koliko njihova emocionalna nestabilnost ometa njihov život i živote njima bliskih ljudi. Nekih ljudi s bipolarnim poremećajem, mogu uživati u osjećaju euforije i tada su produktivniji. Međutim, nakon euforije uvijek slijedi emocionalni pad.

Vjerojatno ćete početi tako da prvo posjetite obiteljskog liječnika ili liječnika opće prakse. Međutim, u nekim slučajevima možete biti odmah upućeni psihijatru koji se specijalizirao za dijagnosticiranje i liječenje mentalnog zdravlja.

Simptomi

Kliničku sliku karakteriziraju ciklične smjene depresije i povišenog raspoloženja, koje može biti jače izraženo (manija), ili u blažem obliku (hipomanija). Između navedenih epizoda uslijede razdoblja u kojima je raspoloženje uravnoteženo (eutimija). Učestalost izmjene epizoda, kao i njihova obilježja, mogu biti vrlo raznolika, a o njima, uz adekvatno liječenje, ovisi ishod, tj. prognoza poremećaja.

Najčešće počinje depresivnom epizodom, nakon čega se depresivne faze izmjenjuju sa maničnim, dok se kod 10-20% oboljelih javljaju samo manične epizode. Obično su epizode neliječene depresije duže, učestalijeg recidiviranja, i mogu trajati od 6-10 mjeseci. Manične epizode počinju uglavnom naglo, a neliječene traju oko tri mjeseca.

Uzroci bipolarnog poremećaja

Još uvijek nema točnih i preciznih informacija o uzrocima ovog poremećaja. Ono što se u psihijatriji može potvrditi je to da je genetska podloga jako važna jer su istraživanja pokazala da je bipolarni poremećaj često nasljedan, javlja se obiteljski, odnosno u mogućoj ste opasnosti ako je netko u vašem bliskom srodstvu imao ovaj poremećaj. Zbog toga se smatra da je u osnovi svega biološki uzrok.

Vrste bipolarnog poremećaja
Prema podjeli u DSM-5, bipolarni poremećaj ima nekoliko skupina:

  • bipolarni I poremećaj,
  • bipolarni II poremećaj,
  • ciklotimični poremećaj,
  • bipolarni i srodni poremećaj uzrokovan psihoaktivnom tvari/lijekom,
  • bipolarni i srodni poremećaj zbog drugog zdravstvenog stanja,
  • drugi specificirani bipolarni i srodni poremećaj te
  • nespecificirani bipolarni i srodni poremećaj.

Najpoznatiji su bipolarni I i bipolarni II poremećaj te ciklotimični poremećaj.

Bipolarni I poremećaj

Kod bipolarnog I poremećaja, mora biti prisutna najmanje jedna manična epizoda. Osnovno obilježje manične epizode je povišeno, ekspanzivno ili razdražljivo raspoloženje koje traje najmanje tjedan dana, veći dio dana i skoro svaki dan. Raspoloženje se često opisuje kao euforično, entuzijastično i neuobičajeno dobro.

Simptomi bipolarnog I poremećaja
Još neki simptomi ovog tipa poremećaja su:

  • napuhano samopoštovanje koje varira od nekritične samouvjerenosti do izrazite grandioznosti,
  • smanjena potreba za spavanjem (osoba može spavati malo ili ništa, budi se nekoliko sati ranije nego inače i osjeća se odmorno i puna energije) – nagovješćuje početak manične epizode,
  • govor može biti brz, glasan, prekinut – osobe mogu govoriti bez prestanka, na nametljiv način i neprimjereno,
  • mišljenje može biti ubrzano, do stupnja da je brže nego što se može izgovoriti – prisutan bijeg ideja i prebacivanje s teme na temu,
  • pretjerano planiranje i sudjelovanje u mnogobrojnim aktivnostima,
  • pojačanje seksualnog nagona i ponašanja,
  • rastresenost (pažnja se lako prebacuje na nevažne ili sporedne podražaje),
  • nepromišljeno uključivanje u ugodne aktivnosti (kupovanje svega i svačega, davanje imetka, neprikladna vožnja, nepromišljene poslovne investicije).

Sve skupa rezultira oštećenjem u socijalnom ili radnom funkcioniranju te zahtijeva hospitalizaciju kako bi se spriječilo nanošenje zla sebi ili drugima (samoozljeđivanje, gubitak zaposlenja, nelegalne radnje, dugovi i financijski gubitci).

Raspoloženje se može iznenadno promijeniti u depresivno, a depresivni simptomi se mogu pojaviti tijekom manične epizode i mogu trajati nekoliko trenutaka, sati ili, što je rjeđe, danima. Neki ljudi s bipolarnim I poremećajem će imati samo manične epizode, iako će većina imati i razdoblja depresije.

Bipolarni II poremećaj

Bipolarni I poremećaj razlikuje se od bipolarnog II poremećaja po tome je li u prošlosti bilo ijedne manične epizode. Pojavljuje se više od jedne epizode teške depresije, ali samo s blagom maničnom epizodom koja se naziva hipomanija. Najmanje jedna manična epizoda tijekom života potrebna je za dijagnozu bipolarnog II poremećaja.

Simptomi bipolarnog II poremećaja
Kako bi se utvrdilo da je riječ upravo o ovom tipu bipolarnog poremećaja, mora biti prisutno barem pet od sljedećih nekoliko simptoma:

  • depresivno raspoloženje veći dio dana, gotovo svaki dan (osjećaj tuge, ispraznosti, beznađa),
  • značajno smanjeno zanimanje i uživanje u gotovo svim aktivnostima,
  • gubitak tjelesne težine ili dobivanje na težini (smanjenje ili povećanje apetita),
  • nesanica ili pretjerano spavanje svakodnevno,
  • osjećaj bezvrijednosti i manjak samopoštovanja,
  • psihomotorni nemir ili usporenost gotovo svaki dan,
  • umor i gubitak energije,
  • smanjena sposobnost mišljenja i koncentriranja,
  • neodlučnost i osjećaj krivnje,
  • ponavljajuća razmišljanja o smrti,
  • ponavljajuća suicidalna razmišljanja i pokušaji suicida.

Depresivna epizoda mora trajati najmanje dva tjedna, a hipomanična epizoda najmanje četiri dana da bi se zadovoljili dijagnostički kriteriji. Najčešće je problem depresivna epizoda, a ne hipomanična te se osobe s ovim poremećajem uglavnom javljaju liječniku zbog depresivnosti.

Osobe često ne mogu biti svjesne da je hipomanična epizoda nešto neobično, stoga je jako važno mišljenje i procjena drugih bliskih ljudi koji uočavaju drugačije funkcioniranje osobe od uobičajenog i normalnog ponašanja.

Ciklotimija

Kod ciklotimičnog poremećaja, prisutna su mnogobrojna razdoblja hipomaničnih i depresivnih simptoma koja ne zadovoljavaju kriterije za veliku depresivnu epizodu, bilo po simptomima ili trajanju. Promjene raspoloženja nisu tako intenzivne kao one u pravom bipolarnom poremećaju, ali mogu trajati duže vrijeme.

Bipolarni II poremećaj razlikuje se od ciklotimičnog po prisutnosti jedne ili više velikih depresivnih epizoda. Ovo stanje se može razviti u pravi bipolarni poremećaj.

Bipolarni poremećaj kod djece
Kod djece, sreća i zaigranost predstavljaju normalne osjećaje. Međutim, ako se ovi simptomi ponavljaju i izvan konteksta situacije, moguće je da je riječ o bipolarnom poremećaju. Nadalje, precjenjivanje vlastitih sposobnosti je također često kod djece (npr. kada smatraju da su najbolji ili najpametniji u razredu), ali ako je dijete u to uvjereno unatoč jasnoj spoznaji o suprotnom, zadovoljen je kriterij grandioznosti prisutan kod manije.

Također, ako dijete radi na više zadataka istovremeno, započinje razmišljati o nekim apstraktnim i nerealnim planovima ili razvija nepostojeće i razvojno neprimjereno seksualno zanimanje, važno je posjetiti doktora kako bi se moglo odrediti koliko je ponašanje promjena od njegovog uobičajenog ponašanja.

Liječenje bipolarnog poremećaja

Temelj liječenja bipolarnog poremećaja čine lijekovi. Zahvaljujući napretku farmacije danas postoji široka paleta lijekova za liječenje promjena raspoloženja, koji se mogu koristiti kao monoterapija, ili u raznim terapijskim kombinacijama, kao lijekovi za peroralnu primjenu ili u obliku injekcija u depo obliku. Time je omogućeno prilagođavanje medikacije individualnim potrebama svakog pacijenta, uzimajući u obzir aktualno psihičko stanje, suradljivost, te razinu radne i socijalne funkcionalnosti. Postotak oboljelih koji iziskuju hospitalno liječenje time se značajno smanjuje, a primjenjuje se u težim stanjima.

Koriste se različite skupine lijekova: antipsihotici (kvetiapin, olanzapin, risperidon, klozapin, haloperidol…), stabilizatori raspoloženja (lamotrigin, karbamazepin, valproat, litij…), antidepresivi (escitalopram, sertralin, fluoksetin, paroksetin, venlafaksin…) te anksiolitici i hipnotici kao dodatna terapija.

Također je korisno uključiti različite oblike psihoterapije, s ciljem educiranja pacijenta o poremećaju, prepoznavanju ranih simptoma, te uspostavljanju suradljivosti u liječenju. Ovisno o kliničkoj slici i motiviranosti pacijenta, može se primjenjivati kognitivno bihejvioralna, psihoanalitički orijentirana, ili obiteljska psihoterapija.

Uz adekvatno liječenje produljuju se razdoblja stabilnog raspoloženja, smanjuje se učestalost izmjenjivanja epizoda, uz redukciju njihovog intenziteta i trajanja, čime se značajno doprinosi kvaliteti života te održavanju bolje profesionalne i socijalne funkcionalnosti.

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena.