Nakon svakodnevne serije prežderavanja došla sam kući i pripremila se. Kao kad idete na trening. Operem ruke, zavežem rep, namjestim kupaonski tepih ispod školjke i krenem…
Skoro dvije godine nakon početka svoje „idealne i brze“ dijete, sjedim i hvala dragomu Bogu bez bitnijih posljedica mogu vam napisati svoje iskustvo i suočavanje sa poremećajem u prehrani. Bez bitnijih posljedica ciljam na to da mi je zdravlje donekle u redu. No ne mogu se pohvaliti i zdravim grlom, glasnicama, ždrijelom i jednjakom. Sada svaki mjesec odlazim kod obiteljskog lječnika po nove tablete za „prehladu“ koja mi već dugo vremena ne da mira.
Sada shvaćam da kada se pokušavam sjetiti početka, ni sama ne znam gdje da krenem. Ni kako, ni zašto je započelo. Sve se to nekad javi u kratkim prizorima i rečenicama koje su me duboko povrijedile i vrtile se u mojoj glavi, dok sam ležala uz wc školjku, dlanova prekrivenih današnjim ručkom, razmazane šminke i uplakanog lica. Nisam plakala od tuge, ja bih bila jako sretna svaki puta kada bi se riješila smeća iz želuca, no uporno guranje prstiju u grlo i draženje probavnog sustava imalo je svoje loše strane.
Prije nekoliko godina, kada sam tek kretala u srednju školu, upoznala sam za mene najboljeg dečka na svijetu s kojim sam i danas u ljubavnoj vezi. Htjela sam i sebi dokazati da sam dovoljno dobra za njega. Moglo bi se reći da sam imala problema sa samopouzdanjem, ali nisam to htjela pokazati. Ne mogu reći da sam onda bila zrelija od svojih vršnjaka, ni mudrija ni pametnija, ali mislim da sam svakako uviđala više stvari nego oni. Kroz dvije godine mozak mi je radio bez prestanka, oči su mi stalno bile uprte u ogledalo. Neću lagati, i sada je tako. Ali sada priznajem da sam bila očajna, mnogo više nego danas. I da sam trebala pomoć, a nisam je znala tražiti. Nisam znala ni od koga ni kako. I samo tako, hvatavši se za masne naslage koje su za mene izgledale kao hibrid i strano tijelo koje nije trebalo biti na meni, počela sam povraćati. Prvo samo večere, dok ne smršavim 2-3 kile, čisto da se ne moram brinuti o svom izgledu na lokalnom bazenu. Zatim ručak. Zatim i doručak. I vrećicu čipsa, i dva čokoladna keksa, čak i čašu mlijeka. Što bi ušlo u mene, moralo je izaći van. Sve sam više tonula i tonula, no uporno govorila kako mogu prestati, da nema posljedica niti razloga za brigu. I samo bi izlazilo iz mene, zatvorila bi se u kupaonicu, nije me bilo briga da li sam kod kuće, ili sam u školi, ili u sportskoj dvorani, na igralištu. Nakon obroka ja bih morala povraćati.
Sjećam se točno tog dana, kada je nešto odigralo presudnu ulogu i moji su roditelji saznali za moj mali „hobi“. Ne mogu reći da sam s njima bila u posebno lošim odnosima, ali u svojim roditeljima nisam nalazila pomoć i zaštitu koja mi je bila potrebna. Ponekad čak i suprotno. I da napomenem, svaki moj pothvat s povraćanjem prije toga bi krenuo sa prežderavanjem. I to ne mislim na ono kada se malo najedeš pa te zaboli trbuh – mislim na cijelu pizzu, tepsiju lazanja, burek, par vrećica keksa, kruh s paštetom, litra jogurta, mlijeka, soka… u nedogled. Ali mene to ne bi previše brinulo, svaka djevojka koja je prolazila kroz to će me razumjeti – zašto ne bih jela, pa ispovraćati ću!
Nakon svakodnevne serije prežderavanja došla sam kući i pripremila se. Kao kad idete na trening. Operem ruke, zavežem rep, namjestim kupaonski tepih ispod školjke i krenem. Ni ne zaključavam se, nije me briga, samo nek ide van. Tako uredno i lijepo spremljena, nakon 2 ili 3 puta izbacivanja hrane u kupaonu je uletjela moja majka. I iskreno, ne želim pričati prizore koji su tada usljedili. Oni koji trebaju shvatiti, shvatiti će. Nakon toga je usljedilo svakodnevno provjeravanje, išla sam piškiti sa otvorenim vratima, morala jesti hranu u manjim količinama. I tako stalno. No to mene nije sprječilo. Nije me sprječila niti psihijatrica kod koje sam krenula na zamolbu svojih roditelja. Ona mi nikada nije ništa konkretno rekla, i to me užasno živciralo. Nije mi pomogla.
Nikada nemojte reći da vam je netko pomogao. Sami ste si pomogli, i sami ste to napravili. Ja sam si pomogla, i shvatila neke stvari. No zahvaljujem ovim putem svojoj doktorici koja mi je otkrila da nije u pitanju samo debljina. Da tu uvijek ima nešto više, unutra uvijek ima nešto više. To nije fazon, niti razdoblje koje će proći, to je psihičko stanje koje može i hoće ostaviti trajne posljedice.
Neću se praviti pametna jer nisam, ja i sada mislim za sebe da sam debela. I nezadovoljno se gledam u ogledalo, i depresivna sam i često ne želim ustati iz kreveta. Ne samo zbog debljine, zbog sebe i zbog svega. No – nisam povraćala već dva mjeseca. Od nekuda morate krenuti. Negdje morate udariti šamar sami sebi. Nemojte misliti da će vam pomoći prijatelji, niti dečko, niti roditelji. Rijetki vam mogu to razdoblje olakšati, ali pomoći vam neće. I sada dok se prisjećam, zabole me neke rečenice. Ja sam toliko žarko htjela da se mene zove zgodnom, i lijepom i mršavom. Pa ako ćemo iskreno, svi to želimo. Ali jednostavno – nije vrijedno. Svim djevojkama, i dečkima, svima onima koji se suočavaju sa sličnim ne želim sreće. Ne želim vam sreće nego strpljenja i snage da se lakše i bolje prođe kroz ovo što vam je život ponudio.
I za kraj, niste vi krivi. Niste bili i nećete biti. Niti će te drugima biti najljepši i najzgodniji, ali i ne morate. Sve dok još uvijek vidite svoj odraz u ogledalu i usto vam prsa udišu i izdišu zrak, dobro je. Dalje će već nekako ići.
Preuzeto sa teen385.com
