Citomegalovirus

Citomegalovirus (CMV) – uzrok, simptomi i liječenje

Simptomi

Citomegalovirus (CMV je DNA herpes virusa) je čest virus koji može zaraziti gotovo bilo koga. Većina osoba do svoje 40-e godine dođe u dodir s ovim virusom, ali ne zna da ima citomegalovirus jer rijetko uzrokuje tegobe ili simptome.

Osoba zaražena citomegalovirusom nosi virus u tijelu cijeli život. Međutim, citomegalovirus najčešće ostaje uspavan, to jest u stanju mirovanja ukoliko ste zdravi jer ga vaš imunitet može uspješno kontrolirati. Međutim, ukoliko ste trudni ili imate oslabljeni imunološki sustav, citomegalovirus može biti razlog za zabrinutost.

Infekcija citomegalovirusom je virusna infekcija koju se može steći prije rođenja ili u bilo kojoj dobi nakon rođenja.

Citomegalovirus se nalazi svuda. Spada u herpes-virus porodicu, ostali virusi iz te porodice su: herpes simplex, herpes-zoster i Epstein-Barr virus. Aktivno zaraženi ljudi mogu mjesecima izbacivati virus mokraćom ili slinom. Virus se izlučuje i u sluzi grlića maternice, sjemenu, stolici i majčinim mlijekom. Djeca u ustanovama kao što su škole i dnevni centri za skrb često šire virus jedno drugome. Virus se također širi među homoseksualacima koji nemaju zaštitu pri seksualnom odnosu. Infekcija citomegalovirusom može se razviti u ljudi koji prime zaraženu krv ili zaraženi presađeni organ, npr. bubreg.

Citomegalovirus prenosi se:

  • slinom,
  • krvlju,
  • urinom,
  • spermom,
  • majčinim mlijekom,
  • vaginalnim sekretom,
  • dodirivanjem očiju ili unutar nosa te ustiju nakon kontakta s tjelesnim izlučevinama osobe koja je zaražena.

Stoga, u rizičnu skupinu spadaju osobe koje su imale:

  • transfuziju krvi,
  • više spolnih partnera,
  • transplantaciju organa (ako je taj organ zaražen virusom) i
  • djeca i odrasle osobe koje su u stalnom kontaktu s djecom.

Simptomi

Infekcija citomegalovirusom prije rođenja može dovesti do pobačaja, preranog rođenja ili rođenja mrtvog čeda. Smrt uzrokuje krvarenje, anemiju ili opsežno oštećenje jetre ili mozga.
Velika većina ljudi koji steku infekciju nakon rođenja i gaje virus, nemaju simptoma. Međutim, zdrava osoba koja se inficira može se osjećati bolesnom i imati vrućicu. Ako osoba primi transfuziju krvi koja sadrži citomegalovirus, simptomi mogu početi 2 do 4 tjedna kasnije. Ti simptomi uključuju vrućicu koja traje 2 do 3 tjedna i katkada upalu jetre (hepatitis), moguće sa žuticom. Broj limfocita, vrste bijelih krvnih stanica se može povećati. Ponekad se razvije osip.

U osobe s oštećenim imunološkim sustava, a koja je zaražena citomegalovirusom, naročito često razvije se teška infekcija; takva osoba se može jako razboljeti i umrijeti. U ljudi s AIDS-om citomegalovirus često zarazi mrežnicu oka uzrokujući sljepoću. Mogu se razviti i infekcija mozga (encefalitis) ili vrijedovi crijeva ili jednjaka. Ljudi kojima je presađen organ zaražen citmegalovirusom izloženi su velikom riziku od smrti, jer kao dio postupka presađivanja primaju lijekove koji potiskuju (suprimiraju) njihov imunološki sustav.

Dijagnoza

Na CMV infekciju treba posumnjati u inače zdravih osoba s bolešću sličnom mononukleozi, u imunokompromitiranih osoba s gastrointersinalnim i simptomima sa strane CNS–a ili smetnjama vida; te u novorođenčadi sa sistemskom bolešću. CMV mononukleoza se može razlikovati od EBV mononukleoze po izostanku faringitisa, negativnom testu heterofilnih protutijela i serološki. CMV infekcija se od virusnih hepatitisa razlikuje pomoću biljega virusnog hepatitisa. Laboratorijska potvrda primarne CMV infekcije potrebna je radi razlikovanja od drugih stanja, posebno onih koja se mogu liječiti, te za potvrdu teške bolesti. CMV se može izolirati iz urina, drugih tjelesnih tekućina i tkiva, posebno u imunokompromitiranih. Budući da se CMV može izlučivati mjesecima i godinama nakon infekcije, njegov dokaz nije konačna potvrda aktivne bolesti. Serokonverzija se može dokazati pojavom CMV protutijela. U imunokompromitiranih bolesnika treba biopsijom potvrditi patološke promjene uzrokovane CMV–om da se dokaže invazivna bolest; PCR i dokaz antigena u perifernoj krvi kao kvantitativne metode mogu biti vrlo korisni. Dijagnoza u novorođenčadi se može postaviti kultivacijom iz urina.

Liječenje citomegalovirusa
Još uvijek se testira i razvija cjepivo za liječenje CMV-a. Trenutno ne postoji lijek koji u potpunosti uklanja simptome i uzroke CMV-a, ali kod zdravih osoba i djece on nije ni potreban. Ako su testovi pokazali da ste pozitivni na CMV liječnik vam može prepisati IV lijekove (indukcijska terapija).

U nekim slučajevima može biti potrebno primiti lijek direktno u organ koji je zahvaćen (oči, prsa…)

Ne postoje prirodni načini liječenja citomegalovirusa.

Liječenje i prevencija

CMV–retinitis, koji se javlja uglavnom u oboljelih od AIDS–a, liječi se antiviroticima. Liječenje se provodi ganciklovirom, 5 mg/kg IV 2×/dan, 2–3 tjedna ili valganciklovirom oralno, 900 mg 2×/dan, 21 dan. Nakon drugog neuspjeha liječenja treba primijeniti drugi lijek. Slijedi terapija održavanja valganciklovirom, 900 mg PO 1×/dan, da se spriječi napredovanje bolesti. Terapija održavanja može se provoditi i ganciklovirom, 5 mg/kg IV 1×/dan. Alternativa je foskarnet sa ili bez ganciklovira. Daje se u dozi 90 mg/kg IV 2×/dan, 2 do 3 tjedna, a potom 90 do 120 mg/kg IV 1×/dan za održavanje.

Intravenski primijenjen foskarnet uzrokuje teže nuspojave, kao što su nefrotoksičnost, simptomatska hipokalcijemija, hipomagnezijemija, hiperfosfatemija, hipokalijemija, i učinci na CNS. Kombinirano liječenje ganciklovirom i foskarnetom povećava učinkovitost ali i rizik od nuspojava. Cidofovir se daje u dozi 5 mg/kg IV 1×/tjedan kroz 2 tjedna, a potom u istoj dozi održavanja svaki drugi tjedan. Ima jednaku učinkovitost kao ganciklovir ili foskarnet. Neke nuspojave, uključujući i zatajivanje bubrega, ograničavaju njegovu upotrebu. Da bi se smanjila nefrotoksičnost treba dati probenecid i dobro hidrirati bolesnika pri svakoj dozi. No, i nuspojave probenecida (osip, glavobolja, vrućica) mogu bitno ograničiti njegovu upotrebu.

Neke bolesnike može se dugotrajno liječiti očnim implantatima ganciklovira. Daju se l intraokularne injekcije u staklasto tijelo, pogotovo ako druga terapija nije dala rezultat ili je kontraindicirana (terapija spasa). U obzir dolaze injekcije ganciklovira ili foskarneta. Moguće nuspojave okularnih injekcija su direktna toksičnost na retinu, krvarenje u staklasto tijelo, endoftalmitis, ablacija retine, cistoidni edem makule i nastanak katarakte. Cidofovir može uzrokovati iritis ili sniženje očnog tlaka. Bolesnike koji primaju okularne injekcije ili imaju implante treba liječiti i sistemskom primjenom lijekova da bi se spriječila CMV infekcija drugog oka i očnih struktura. Konačno, porast CD4+ limfocita na >200/μl uz sistemsku retrovirusnu terapiju uklanja potrebu za okularnim implantima i kemoprofilaksom.

Antivirusni lijekovi koriste se i za druge teže bolesti koje uzrokuje CMV, ali sa slabijim učinkom nego kod retinitisa. Kombinacijom ganciklovira s imunoglobulinima liječi se CMV pneumonija u osoba kojima je transplantirana koštana srž.

Profilaksa CMV infekcije potrebna je u primalaca transplantata solidnih organa ili krvnih stanica izloženih riziku razvoja CMV bolesti. Koriste se ganciklovir, valganciklovir i valaciklovir.

Prevencija citomegalovirusa

Prevencija citomegalovirusa vrlo je jednostavna jer je najčešći način zaraze kroz tjelesne tekućine koje su došle u kontakt s rukama. Potom se uglavnom apsorbira kroz nos ili usta.

Osobe koje su u svakodnevnom kontaktu s djecom trebale bi koristiti higijensku zaštitu (rukavice) i redovito prati ruke. Običan sapun i voda djeluju u uklanjanju virusa s kože.
Izbjegavajte kontakt sa suzama ili slinom kada ljubite dijete.
Izbjegavajte dijeliti hranu i pića iz iste posude/čaše s drugima.
Koristite kondome tijekom spolnih odnosa (i kod oralnog odnosa).
Ako ćete primiti transfuziju krvi porazgovarajte sa svojim liječnikom o mogućnosti zaraze.

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena.