Disgrafija

Disgrafija – uzrok, simptomi i liječenje

Simptomi Roditelji i djeca

Disgrafija je jedna od mnogobrojnih poteškoća učenja koja utječe na pisanje i aktivnosti vezane uz njega. U svijetu je njome pogođeno gotovo 20% osnovnoškolske djece, a često se javlja zajedno s drugim poteškoćama u učenju, kao što su disleksija ili ADHD.

Što je disgrafija?

Disgrafija je stabilna nesposobnost djeteta da svlada vještinu pisanja (prema pravopisnim načelima određenoga jezika), koja se očituje u mnogobrojnim, trajnim i tipičnim pogreškama. Teškoće, tj. pogreške, nisu povezane s neznanjem pravopisa, i trajno su zastupljene bez obzira na dovoljan stupanj intelektualnog i govornog razvoja, normalno stanje osjetila sluha i vida te redovito školovanje.

U velikom broju slučajeva disleksija i disgrafija su u djeteta istodobne, u jedinstvu. Ipak, u mnogim slučajevima specifične teškoće u pisanju postoje zasebno. Takvo dijete može imati teškoće u čitanju samo na početku školovanja, a ozbiljne teškoće u pisanju ostaju mnogo duže, kada je čitanje već svladano. Statistička istraživanja pokazuju da su poremećaji u pisanju u učenika 4., 5. i 6. razreda osnovne škole 2-3 puta češća pojava nego poremećaji u čitanju.

Disgrafija je, kao i disleksija, složeni sindrom, koji se ne ograničava na teškoće u ovladavanju pisanjem, već uključuje teškoće u formiranju raznih predintelektualnih funkcija i jezika. Kao i disleksija, disgrafija ima složenu psiho-neurološku osnovu. Međutim, u nastanku mnogih oblika disgrafije važnu ulogu imaju i jezične teškoće, tj. teškoće u ovladavanju određenim elementima jezičnog sustava. Zbog složenog isprepletanja neuropsiholoških i jezičnih čimbenika, disgrafija može poprimati veoma različite oblike.

Kao i u disleksiji, različiti oblici disgrafija nastaju zbog djelovanja skupa uzroka. Ipak, u svakom od oblika može se izdvojiti dominantni mehanizam i, s obzirom na to, vrsta tipičnih pogrešaka u pisanju.

Uzroci disgrafije

Disgrafija je neurološka smetnja koja se najčešće javlja kada djeca počnu učiti pisati. Liječnici i dalje ne znaju koji je njen točan uzrok, ali se slažu kako rana intervencija može pomoći u prevenciji simptoma.

Osoba prije no što počne pisati, prikuplja informacije iz svog kratkotrajnog ili dugotrajnog pamćenja i organizira ih prije nego što ih zapiše na papir. Kod disgrafičara, liječnici pretpostavljaju da se problem javlja ili u organiziranju pohranjenih informacija ili u zapisivanju riječi na papir. Rezultat toga je tekst koji je teško pročitati i koji je ispunjen pogreškama, no nije realan prikaz osobinog znanja i sposobnosti.

Liječnici navode određene probleme koji mogu biti povezani s pojavom disgrafije:

  • oštećenje mozga – oštećenja povezana uz ostanak djeteta bez kisika pri porodu, ostajanja bez zraka pod vodom, ozlijede glave ili moždani udar
  • dezorijentacija – postoji mogućnost da je dijete vrlo rano u svom životu ‘razvilo’ dezorijentaciju, odnosno, nije bilo sigurno u razlikovanju odnosa u prostoru (lijevo-desno, gore-dolje, naprijed-nazad, itd.); inače, osobe koje imaju loše razvijenu orijentaciju, češće imaju problema u govoru te su osjetljiviji na zvukove
  • problemi s finom motorikom – dokazano je kako razvoj fine motorike u ranom djetinjstvu utječe na razvoj govora i ostalih aktivnosti vezanih uz jezik; to se najbolje vidi kada dijete koristi geste i pokuša nam rukama opisati ono što ne može izreći
  • epilepsija – posljedice ove bolesti mogu utjecati na probleme kod pisanja
  • genetska predispozicija – kao i disleksija, i disgrafija se češće javlja kod djece čiji su članovi uže obitelji kao djeca patili od poteškoća u učenju

Koji su simptomi disgrafije?

Osobe s disgrafijom mogu imati nekoliko različitih poteškoća kada je u pitanju pisanje i mogu govoriti lakše i tečnije nego što pišu. Mogu imati problema sa:

  • Formiranje slova i/ili čitljivost.
  • Veličina slova i prored.
  • Pravopis.
  • Fina motorička koordinacija.
  • Stopa ili brzina pisanja.
  • Gramatika.
  • Sastav.

Specifični načini na koje se disgrafija može manifestirati uključuju:

  • Poteškoće s pisanjem u ravnoj liniji.
  • Poteškoće s držanjem i kontroliranjem alata za pisanje.
  • Pisanje slova obrnuto.
  • Teško se sjetiti kako su slova oblikovana.
  • Poteškoće kada koristiti mala ili velika slova.
  • Muke da sastave pisane rečenice s ispravnom gramatikom i interpunkcijom.
  • Izostavljanje riječi iz rečenica.
  • Nepravilan redoslijed riječi u rečenicama.
  • Nepravilna uporaba glagola i zamjenica.

Imati jedan od ovih znakova ne znači da osoba ima disgrafiju, ali ako vaše dijete ima problema s učenjem osnovnih vještina pisanja koje su primjerene njegovoj dobi, trebalo bi ga testirati kako bi se utvrdilo treba li mu posebna pomoć.

Tko je pod povećanim rizikom od disgrafije?

Znanstvenici još uvijek istražuju razloge zašto neka djeca imaju poteškoće u učenju, poput disgrafije. Poteškoće u učenju često se javljaju u obiteljima ili su povezane s prenatalnim razvojem, kao što je prerano rođenje.

Djeca s disgrafijom često imaju druge poteškoće u učenju. Na primjer, poremećaj pažnje i hiperaktivnosti (ADHD) može povećati rizik od disgrafije. To je zato što je pažnja usko povezana sa sposobnostima pisanja i čitanja.

Druge poteškoće u učenju povezane s disgrafijom uključuju disleksiju (poteškoće s čitanjem) i poteškoće u učenju usmenog i pisanog jezika. Ovi simptomi uključuju poteškoće s postavljanjem riječi pravilnim redoslijedom u rečenici i poteškoće s pamćenjem riječi.

Kako se dijagnosticira disgrafija?

Postupak procjene disgrafije ovisi o vašoj dobi i razini obrazovanja.

Za dijagnozu disgrafije u djece školske dobi simptomi moraju trajati najmanje 6 mjeseci unatoč odgovarajućim uputama i praksi.

Testiranje na poteškoće u učenju i stanja poput disgrafije obično uključuju timski rad i stručnost radnih terapeuta, učitelja specijalnog obrazovanja i školskih psihologa.

Prije postavljanja dijagnoze, bitno je isključiti druga temeljna stanja kao što su oštećenje vida ili sluha koja mogu uzrokovati probleme s sposobnošću pisanja.

Dijagnoza može uključivati:

  • vrednovanje uzoraka pisanja
  • provjera držanja olovke
  • ocjenjivanje položaja pri pisanju
  • promatranje brzine pisanja
  • gledanje kako prepisuje/kopira drugi tekst
  • testovi koordinacije

Odraslima koji sumnjaju da imaju disgrafiju može pomoći razgovor s liječnikom. Liječnik može provesti test pisanja ili vas uputiti specijalistu radi dijagnoze.

Disgrafija – liječenje

Kao što je već rečeno, terapija disleksije nije unificiran i jednoznačan postupak. Terapeuti koji se njome bave nastoje unijeti u nju sve ono najbolje što o disleksiji i metodama njezina otklanjanja znaju.
U rehabilitacijskim ustanovama njome se godinama bave stručnjaci koji su specijalizirano posvećeni upravo disleksiji, i zbog velikog broja djece koja godišnje prođu njihovu terapiju oni imaju veliko iskustvo u pojavnim oblicima i tijeku samog poremećaja. U domovima zdravlja i drugim medicinskim ustanovama logopedi također veliku pozornost posvećuju disleksiji, i u sredinama koje nemaju veću rehabilitacijsku ustanovu prihvaćaju najveći broj djece s disleksijom. I u rehabilitacijskim ustanovama i u domovima zdravlja najčešći oblik rada je dvaput tjedno po četrdeset pet minuta. Terapija može biti prilagođena za dvoje ili troje djece u istoj terapijskoj fazi ili koja imaju isti stupanj poremećaja.

Terapiju disleksije rade i školski logopedi, i to često u nekoliko škola; u pojedinoj školi rade jedanput ili dvaput tjedno. Neke škole prihvaćaju djecu sa šireg područja koja imaju disleksiju jer imaju tim logopeda koji se bave samo disleksijom i smetnjama pri učenju. Školski logopedi imaju veliku važnost u otkrivanju i daljnjoj sudbini djece s disleksijom jer su u mogućnosti da izravno promatraju njihovo snalaženje u svladavanju čitanja i pisanja tijekom nastave i da budu u kontaktu s nastavnicima. Također, oni su vrlo često prvi terapeuti s kojima se dijete i njegovi roditelji susreću, važna su karika u početnom informiranju roditelja i nastavnika. Kako se moraju posvetiti velikom broju djece, vrijeme koje školski logopedi mogu odvojiti za jedno dijete, nažalost, nije najčešće ni približno dostatno da bi se tijek terapije mogao odvijati u najpovoljnijim uvjetima. Poneki od njih uspijevaju se u svojim kolektivima izboriti za prevagu kvalitete nad kvantitetom zadanih im zadataka, i unatoč velikom broju djece koju moraju obraditi, intenzivnije rade s onom djecom za koju odrede da će im ono što im oni mogu pružiti u okviru školskog logopedskog kabineta biti dostatno. Djecu čiju disleksiju procijene težom, a potrebnu terapiju intenzivnijom od one što im oni mogu pružiti (kako vremenski tako i širinom pristupa), šalju logopedima u rehabilitacijskim ustanovama ili u domovima zdravlja.

Privatni logopedski kabineti također se sve više specijaliziraju za određene segmente logopedije; tako se mnogi od njih bave najviše disleksijom. U okviru privatne prakse postoje radionice, grupe podrške i predavanja za roditelje o disleksiji, terapijskim metodama i pristupima koji će pomoći djeci da unatoč težem čitanju nađu načine svladavanja školskoga gradiva, razviju bolje tehnike učenja i postignu dobar uspjeh u školi. Individualna se terapija s djetetom odvija jedanput ili dvaput tjedno u trajanju od četrdeset pet minuta do sat vremena. Ako to roditelji žele, mogu biti nazočni da bi se i sami educirali za neke terapijske postupke.

Po današnjim bi se spoznajama terapija disleksije trebala sve više pretvarati u prevenciju disleksije i premještati u predškolsko razdoblje. Logopedi u okviru predškolskih ustanova, privatne prakse, domova zdravlja ili rehabilitacijskih ustanova mogli bi otkrivati djecu predškolske dobi koja, na osnovi dijagnostičkih postupaka, pripadaju skupini rizične djece za pojavu disleksije. Već tada oni mogu početi pripremati takvu djecu za školsko razdoblje i usvajanje vještina čitanja i pisanja, i na taj način na vrijeme upozoriti i roditelje i nastavnike na izbor metoda i dodatno vrijeme koje će biti potrebno da i ova djeca uđu u svijet čitanja s minimumom trauma i nepripremljenosti – kako njih tako i njihove okoline.

Može li se disgrafija spriječiti?

Nažalost, ne možete spriječiti disgrafiju. Ali to možete riješiti pronalaženjem različitih strategija za pisanje.

Rana dijagnoza je ključna — razgovarajte s djetetovim liječnikom ako primijetite bilo kakve rane znakove disgrafije. Ako je vašem djetetu postavljena dijagnoza, surađujte s njegovom školom na izradi individualiziranog obrazovnog plana.

Reference:
https://psychcentral.com/health/dysgraphia
https://www.medicalnewstoday.com/articles/dysgraphia
https://www.healthline.com/health/what-is-dysgraphia
https://www.maminsvijet.hr/briga-o-djeci/skolarci/disgrafija-simptomi-uzroci-lijecenje/
http://hud.hr/vrste-terapija/
https://my.clevelandclinic.org/health/diseases/23294-dysgraphia
https://www.webmd.com/add-adhd/childhood-adhd/dysgraphia-facts

Slika preuztea sa https://braintrusttutors.com/what-is-dysgraphia/

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa *