Epilepsija je poremećaj karakteriziran sklonošću ponavljanim napadajima koji mogu dovesti do gubitka budnosti ili svijesti, poremećaja kretanja, osjeta (uključujući vid, sluh i okus), autonomnih funkcija, raspoloženja i mentalnih funkcija.
Prijenos informacija od jedne živčane stanice do druge odvija se elektrokemijskim procesom. Taj se proces može otkriti kao električna aktivnosti elektroencefalogramom (EEG). Nenormalna električna aktivnost povezana je s napadajima. Uzrok napadaja je u određenoj mjeri u korelaciji s dobi kod pojave bolesti. Kod nekih osoba, napadaji mogu biti izazvani hormonskim promjenama kao što su trudnoća ili menstruacija. Također mogu biti izazvani bolešću ili osjetilnim poticajima kao što su svjetlo, zvukovi i dodir. U mnogim slučajevima, ne može se otkriti pokretač napadaja. Pod određenim uvjetima, svaka osoba može imati napadaje. Količina poticaja potrebna da izazove napadaj zove se prag napadaja. Smatra se da mnoge osobe s epilepsijom imaju nizak prag napadaja.
Kako izgleda epileptički napadaj?
Od generaliziranih napadaja najčešći su veliki napadaji s potpunim gubitkom svijesti, grčevima mišića pri čemu osoba često poplavi, ugrize se za jezik i pomokri se i tzv. mali napadaji koji se najčešće javljaju u dječjoj dobi, a očituju se kratkotrajnim prekidom dotadašnje aktivnosti, zagledavanjem u neki predmet i kratkotrajnom odsutnošću. Otkrivaju se najčešće kada dijete krene u školu. Ako su napadaji česti, dijete može imati i problema u praćenju nastave.
Druga velika skupina su tzv. parcijalni napadaji. Osnovna razlika između parcijalnih napadaja s jednostavnim (elementarnim) i parcijalnih napadaja sa složenim (kompleksnim) simptomima jest da kod ovih potonjih dolazi do poremećaja (suženja) svijesti. Izgled napadaja ovisi o lokalizaciji epileptičkog žarišta. Tako će oštećenja motoričke kore izazvati relativno čestu motornu jednostranu simptomatiku (tzv. motoričke Jacksonove atake) koje se očituju kočenjem i grčenjem zahvaćenih mišića odnosno senzorne koje kod bolesnika izazivaju osjećaj utrnulosti i mravinjanja u zahvaćenim ekstremitetima, a moguće su i kombinacije simptomatike (senzomotorni napadaji).
Posebnu kliničku zanimljivost čine kompleksne parcijalne epilepsije temporalnog žarišta (tzv. “psihomotorne” epilepsije) kod kojih je klinička slika vrlo raznolika, praćena poremećajem odnosno suženjem svijesti vrlo često nakon “predosjećaja” odnosno aure.
Uzroci epilepsije
U epilepsije kod kojih nije moguće utvrditi jasan, primarni uzrok nastanka, osim nasljedne predispozicije ubrajaju se idiopatske, primarne, genuine, funkcionalne ili nasljedne epilepsije.
Simptomatske odnosno sekundarne, organske, lezijske ili stečene epilepsije uzrokovane su kroničnim organskim oštećenjima ili bolesti mozga. Za kriptogene epilepsije se vjeruje da su simptomatske i da imaju određeni supstrat u podlozi, ali ga je nemoguće dokazati. Stanja koja mogu potaknuti napadaje su:
- urođene mane i perinatalna oštećenja mozga,
- ozljede mozga,
- konfuzije,
- meningitis,
- encefalitis,
- Metabolički poremećaji
- komplikacije dijabetesa,
- poremećaji elektrolita,
- Zatajenje bubrega i uremija (toksično nakupljanje otpadnih tvari),
- nedostaci tvari u prehrani,
- fenilketonurija, koja može rijetko dovesti i do napadaja kod dojenčadi,
- unos ili trovanje alkoholom ili drogama,
- liječenje od uzimanja alkohola ili droga,
- tumori i lezije mozga koje zauzimaju prostor u mozgu, kao što su hematomi,
- hipertermija,
- moždani udar.
Simptomi
Epileptičke napadaje se katkada klasificira prema njihovim značajkama. Jednostavni djelomični napadaji počinju električkim pražnjenjima u malom području mozga i pražnjenja ostaju ograničena na to područje. Osoba ima nenormalne osjete, pokrete, ili psihička odstupanja, ovisno o dijelu mozga koji je zahvaćen. Na primjer, ako se električko pražnjenje pojavi u dijelu mozga koji ravna pokretima mišića desne ruke, desna se ruka može početi tresti i trzati; ako se pojavi u prednjem dubokom sljepoočnom režnju (dio mozga koji osjeća mirise) , osoba može osjetiti izrazito ugodan ili neugodan miris. Osoba koja ima psihičko odstupanje može imati, na primjer, osjećaj déjà vu, pri čemu se nepoznati okoliši neobjašnjivo čine poznatima.
Pri džeksonskim napadajima (Jacksonova epilepsija) simptomi počinju u jednom odvojenom dijelu tijela, kao što je šaka ili stopalo i tada “marširaju prema gore” kroz ud kako se električka aktivnost širi po mozgu. Kompleksni djelomični (psihomotorni) napadaji počinju s 12 minutnim razdobljem tijekom kojega osoba gubi dodir s okolišem. Osoba može teturati, pokretati ruke i noge na čudne i beskorisne načine, ispuštati zvukove bez značenja, ne razumjeti što drugi govore i odbijati pomoć. Zbunjenost traje još nekoliko minuta nakon čega dolazi do potpunog oporavka.
Konvulzivni napadaji (grand mal ili toničkoklonički napadaji) obično počinju s nenormalnim električkim pražnjenjem u malom području mozga. Pražnjenje se brzo širi u priležeće dijelove mozga uzrokujući poremećaj funkcije cijelog područja. U primarnoj generaliziranoj epilepsiji, nenormalna pražnjenja preko velikog područja mozga uzrokuju od početka naširoko rasprostranjeni poremećaj funkcije. U svakom slučaju konvulzija je reakcija tijela na nenormalna pražnjenja. Pri tim konvulzivnim napadajima osoba ima povremeni gubitak svijesti, jake grčeve mišića i trzaje po cijelom tijelu, jako skretanje glave na jednu stranu, stiskanje zubi i gubitak kontrole nad mokraćnim mjehurom. Kasnije osoba može imati glavobolju, biti privremeno zbunjena i osjećati se neizmjerno umornom. Obično se osoba ne sjeća što se događalo za vrijeme napadaja.
Petit mal (“absans”) napadaji počinju u dječjoj dobi, obično prije 5. godine. Oni ne dovode do konvulzija i drugih dramatičnih simptoma grand mal napadaja. Umjesto toga osoba ima epizode zurenja, treptanja vjeđama ili trzanja mišića lica što traje 10 do 30 sekundi. Osoba ne reagira, ali ne pada, ne kolabira niti se pomiče u trzajima.
U statusu epileptikusu, najozbiljnijem poremećaju s napadajem, napadaj ne prestaje. Status epileptikus je medicinsko hitno stanje, jer osoba ima konvulzije s jakim mišićnim stezanjima, ne može odgovarajuće disati i ima naširoko rasprostranjena (difuzna) električka pražnjenja u mozgu. Bez brzog liječenja, srce i mozak mogu postati preopterećeni i trajno oštećeni pa osoba može umrijeti.
Učestalost
- desetljeće života: 85/100 000,
- desetljeće života: 36/100 000,
- desetljeće života: 27/100 000,
- desetljeće života: 37/100 000.
To znači da se najviše novih slučajeva pojavljuje u djetinjstvu (75%). Ne postoje nikakve zemljopisne, rasne ili društveno-klasne granice. Bilo tko može biti pogođen napadajima. Epilepsija se može pojaviti kod oba spola u bilo kojoj životnoj dobi. Zapravo, do 5% svjetskog stanovništva može imati jedan jedini napadaj u tijeku života.
Dijagnoza epilepsije
Dijagnoza epilepsije i/ili poremećaja s napadajima uključuje ponavljane napadaje bilo kojeg tipa u povijesti bolesti. Fizikalni pregled, uključujući detaljan neuromuskularni pregled, može biti normalan ili pokazivati fokalne neurološke deficite (lokalizirane poremećaje funkcije mozga). Elektroencefalogram (EEG), očitanje električne aktivnosti mozga, obično potvrđuje prisutnost različitih vrsta napadaja. On može, u nekim slučajevima, upućivati na smještaj lezije koja izaziva napadaje. Ispitivanja radi utvrđivanja uzroka mogu uključivati različita ispitivanja krvi (ovisno o uzroku na koji se sumnja) koja uključuju:
- krvne pretrage, glukozu u krvi
- ispitivanja funkcije jetre
- ispitivanja funkcije bubrega
- ispitivanja postojanja infektivnih bolesti
- analizu cerebrospinalne tekućine
- Ispitivanja za otkrivanje uzroka mogu uključivati postupke kao što su: CT ili MR snimanje glave I lumbalna punkcija (punkciju kralježnice)
Fizikalni pregled i ispitivanja se mogu koristi za isključivanje drugih privremenih i reverzibilnih uzroka napadaja kao što su visoka temperatura, različiti privremeni kemijski poremećaji, toksemija u trudnoći, apstinencija kod liječenja od alkohola ili droga (posebno benzodijazepina i barbiturata), korištenje droga (posebno onih koje se nabavljaju ilegalno) i drugi uzroci.
Liječenje epilepsije
Liječenje epilepsije obično započinje odmah nakon postavljanja dijagnoze odnosno nakon najmanje dva neprovocirana napadaja. U nekim slučajevima, liječenje može započeti i nakon prvog napadaja ako postoje izrazite promjene u EEG-u. Specijalist neurolog ili neuropedijatar odredit će adekvatan antiepileptik, pri čemu je tendencija da se epilepsija liječi jednim lijekom, ako je to moguće.
Ako se određena terapija ne pokaže djelotvornom, liječnik može povećati dozu ili se odlučiti za neko drugo antikonvulzivno sredstvo. Izbor antiepileptika ovisit će prije svega o vrsti napadaja. Neki lijekovi pokrivaju širok spektar napadaja (primjerice i generalizirane i parcijalne napadaje), dok drugi specifično djeluju samo na određeni tip napadaja.
Druga važna činjenica za izbor lijeka su njegove nuspojave. Kod bolesnika koji uz epilepsiju imaju i neke druge bolesti treba voditi računa o mogućim interakcijama antiepileptika s lijekovima koje inače primjenjuju.
Terapija podrazumijeva česte i redovite kontrole. Također, lijekove je potrebno uzimati redovito, a njihovo korištenje ne smije se prekidati bez savjeta liječnika. Liječenje uzroka, ako je otkriven, može zaustaviti pojavu napadaja.
U određenom broju bolesnika, (oko 10%) epileptični se napadaji pojavljuju unatoč primjeni svih glavnih antiepileptika i njihovih kombinacija. Tada je riječ o farmakorezistentnoj epilepsiji (neučinkovito liječenje tijekom 2 godine, a uzrok epilepsije nije neurodegenerativna bolest). U tih je bolesnika indicirano kirurško liječenje. Nakon podrobne obrade (koja uključuje detaljan neurološki pregled s utvrđivanjem potencijalnih triggera, snimanje invazivnog i neinvazivnog EEG-a) kojoj je cilj locirati epileptogeno žarište, ono se uklanja kirurških zahvatom. Postoji nekoliko tehnika koje se i dalje usavršavaju, najčešći su resektivni zahvati određenog dijela mozga ili cijele moždane polutke, a moguće je i ugrađivanje vagalnog stimulatora. Taj je uređaj smješten u područje lijevog prsišta, te svojim povremenim odašiljanjem signala ima pozitivan učinak na smanjenje učestalosti epileptičkih napadaja.
Liječenje epilepsije antiepilepticima uspješno je kod otprilike 60-70% bolesnika.
Kod žena u generativnoj dobi, koje boluju od epilepsije, trudnoću je potrebno planirati. Bitno je započeti prevenciju folatima na vrijeme te maksimalno smanjiti broj mjesečnih napadaja. Napadaji tijekom trudnoće mogu dovesti do teškog oštećenja ploda i veća su opasnost za trudnicu i njeno čedo od potencijalnih toksičnih učinaka antiepileptika. Tijekom trudnoće redovito se prati koncentracija antiepileptika u krvi, biokemijski parametri, te se titrira nadomjestak folata. Važna je i terapija vitaminom K odmah po rođenju djeteta, jer antiepileptici mogu imati enzimatski učinak na jetru novorođenčeta.
Nakon napadaja zapišite pojedinosti, kako bi o njima mogli izvijestiti liječnika. Važne pojedinosti uključuju datum i vrijeme napadaja, njegovo trajanje, dijelove tijela koji su bili zahvaćeni, vrsti pokreta i druge simptome, moguće uzroke i ostale primijećene faktore. Budući da sami nećete biti svjesni stanja u kojem se nalazite, zamolite bližnje da upamte što više podataka o vašem stanju.
Prva pomoć kod epileptičkog napadaja
Iako epileptički napadaj, posebno „veliki“, izgleda dramatično, treba ostati smiren i znati da će napadaj spontano proći za 2-3 minute.
Prilikom pružanja pomoći treba spriječiti ozljeđivanje: ako je moguće, pod glavu staviti jastuk, postaviti bolesnika u bočni položaj (nikako ne upotrebljavati fizičku silu za održavanje položaja jer postoji mogućnost ozljeđivanja).
Nikako ne otvarati usta i stavljati različite predmete u usta da se spriječi zagriz jezika, jer je to nemoguće zbog grča mišića čeljusti, a postoji i opasnost da osobu pritom ozlijedimo (npr. slomimo mu zub).
Nakon što smo bolesnika stavili u bočni položaj, potrebno je pozvati hitnu pomoć.
