Hashimoto ispovijest

Hashimoto – moja dijagnoza

Objave

Ja sam Petra i imam autoimunu bolest. U prijevodu to znači da moj organizam iz nepoznatih razloga napada sam sebe. Pretrage su to prvi put pokazale 2008. kada sam imala 23 godine. Radi se o Hashimotu. Ništa ozbiljno, ništa zabrinjavajuće, dijagnoza koju ima “svaka druga žena”. Da ubrzam priču, pet godina kasnije i moja štitnjača je postala nevidljiva na ultrazvuku jer su je antitijela uništila.

Dijagnozu sam dobila sasvim slučajno, nakon što sam godinama povremeno padala u nesvijest. Jednom prilikom sam prilikom pada glavom probila knauf u javnom prostoru, a nakon što je došla hitna prekorili su me da moram početi doručkovati. Tek godinama kasnije sam shvatila da te situacije nisu imale veze niti s niskim tlakom niti s padom šećera u krvi, nego s poremećenim kortizolom. Nitko od mojih liječnika nije prepoznao da se radi o nečemu ozbiljnijem jer su sve regularne pretrage i nalazi bili školski primjer pa su svi moji simptomi pripisani subjektivnom dojmu. Kada sam godinama kasnije odvrtjela film shvatila sam da je priča počela negdje u srednjoj, kulminirala na faksu i završila tako da sam dvije godine pila kortikosteroide.

Dijagnozu u početku nisam shvaćala ozbiljno, ako zanemarimo prvih mjesec dana kada sam pretraživala sve dostupne informacije i bila uvjerena da ću dobiti 100 kila. Malo pretjerujem, ali debljanje kao posljedica usporavanja metabolizma kod hipotireoze je jedino o čemu se tada pričalo. Pogotovo u našem društvu gdje je višak kila skoro pa sramota. To se nikada nije dogodilo, imala sam sreću da mi je kilaža još od srednje škole varirala pet kila gore ili dolje i nesreću da sam imala netipične simptome zbog kojih sam bila zakinuta za ozbiljnije pretrage. Nastavila sam po starom, puno sam radila i izlazila. Nije bilo nikakvih razloga zašto ne, ionako mi je TSH bio idealan. Danas znam da to nije apsolutno nikakvo mjerilo, ali tada se nije znalo bolje.

Patila sam od anksioznosti i paničnih napadaja, promjena raspoloženja, nesanice, kroničnog umora, neuroloških problema poput pamćenja, prisjećanja i artikuliranja rečenica. Ali kako su me svi konstantno uvjeravali, problem je bio ‘u mojoj glavi’. Situacija se unazad 10 godina dosta promijenila, ali tada nitko u mojoj okolini nije imao razumijevanja za ono što prolazim pa sam podršku potražila online.

Zahvaljujući ženama koje su i same naišle na nerazumijevanje liječnika prvi put sam saznala za povezanost crijeva, mozga, autoimunih bolesti i hrane. Čitala sam sve dostupne knjige, istraživanja i online summite holističkih liječnika i znanstvenika te napokon počela povezivati i poslagivati kockice. Dijagnozu ne dobiješ preko noći, već godinama razvijaš bolest sve dok ne dođe do faze u kojoj se može dijagnosticirati pretragama. Kako, molim?

Priča o autoimunom protokolu počinje kada sam htjela promijeniti terapiju i zamijeniti sintetske hormone s prirodnim, točnije bioidentičnim hormonima iz svinjske štitnjače. Sintetski hormoni sadrže samo T4 (koji se onda raznim procesima, ovisno o zdravlju jetre i drugih organa pretvara u iskoristivi oblik T3), dok prirodni sadržavaju sve hormone koje bi proizvodila zdrava štitnjača (T4, T3, T2, T1 i kalcitonin). Međutim, potrebno je zadovoljiti niz preduvjeta kako bi terapija bila uspješna, primjerice, regulirati kortizol, optimizirati B12 i D vitamin itd.

Osobe od povjerenja i zdravstveni radnici kojima sam se tada obratila za pomoć nisu imali razumijevanja pa su me ismijali uz komentar da sam hipohondar kojem je cilj sakupljati dijagnoze kako bi mogla držati noge u zraku i ne raditi ništa. To je bilo potaknuto mojim idealnim nalazima, ako zanemarimo nalaze vitamina A i B12 te minerala poput cinka i bakra koji su bili ispod donjih granica. Ne na granici, nego još niže. Vitaminsko-mineralni status pacijenata se sustavno zanemaruje umjesto da se tom segmentu prida potrebna važnost i prevenira razvoj daljnjih bolesti i tegoba.

Tada sam već nekoliko mjeseci eksperimentirala s bezglutenskom prehranom i htjela sam raditi testiranje na celijakiju, međutim to se nije dogodilo uz obrazloženje da samo tražim pažnju. Celijakija je najčešća autoimuna bolest koja prati Hashimoto, a isto tako je jedna od bolesti koju je teško dijagnosticirati pa znatan broj ljudi s celijakijom nikada ni ne dobije dijagnozu. Danas je poznato da celijakija može biti tipična, atipična i tiha, međutim tada se to nije znalo i pretrage su se radile isključivo kod onih ljudi koji su imali tipične simptome.

Meni nije problem samo gluten već pšenica općenito, jer reagiram čak i na proizvode bez glutena u kojima je ekstrahiran gluten poput piva bez glutena. Recimo, prošle godine sam uvela tofu kao eksperiment. Nisam pažljivo pročitala deklaraciju i nastavila sam konzumirati taj proizvod mjesecima. Kada sam napokon shvatila da navedeni tofu ima shoyu sos (soja sos s pšenicom) i podijelila to s bliskom prijateljicom ona se rasplakala i rekla da sada napokon sve ima smisla. Naime, tih par mjeseci ja sam imala totalne rupe u pamćenju do razine da bih zaboravila da sam nešto napravila, dogovorila, poslala, napisala. To me je dovelo do niza neugodnih situacija, ali srećom, sada sam naišla na puno više razumijevanja okoline.

U trenutku kada sam odlučila krenuti na autoimuni protokol skoro 15 godina sam bila vegetarijanka. Nikada ranije nisam bila ni na kakvoj dijeti niti posebnom režimu prehrane. Mislila sam da se hranim najzdravije na svijetu tim više što sam zadnjih godinu dana vegetarijanstva svakodnevno kuhala i blendala zelene smoothije, a nisam konzumirala ni gluten, mliječno, šećer niti procesuirano. Nakon što sam pročitala sve tada dostupne informacije o autoimunom protokolu, odlučila sam krenuti od ponedjeljka i naivno mislila da će mi mjesec dana protokola biti dovoljno. AIP je tip eliminacijske prehrane na kojem se privremeno (minimalno mjesec dana, maksimalno dvije godine) izbacuju sve potencijalno alergene namirnice. Pritom se stavlja naglasak na raznolikost i konzumaciju nutritivno bogatih namirnica poput povrća, iznutrica i morskih plodova.

Međutim, nije dovoljno samo promijeniti prehranu i očekivati čudo. Potrebno se uistinu posvetiti sebi i otkrivanju uzroka bolesti, malim koracima mijenjati loše navike i pritom voditi dnevnik. Iako se čini smiješno, vođenje dnevnika je jako bitno, jer je lakše povezati koji okidači se ponavljaju. Protokol nije težak zbog privremene restrikcije. Energija i volja za životom koja se javi kao posljedica izbacivanja onog što ti smeta i uvođenja onog što ti treba su dovoljna motivacija. Izazovno je jer se upuštaš u avanturu otkrivanja i suočavanja sa samim sobom. Počneš preuzimati odgovornost za sebe i svoje izbore. Nije dovoljno samo promijeniti prehranu, potrebno je presložiti prioritete. Spavanje i boravak na svježem zraku su jednako važni za imunitet i zdravlje. Kao rezultat tog iskustva u suradnji s Ivanom Zovak nastao je ‘Autoimuni nutrivor’ – priručnik i kuharica bez alergena, praktični vodič kroz sve faze AIP avanture.

Knjiga je izašla početkom prošle godine, a prvo izdanje se rasprodalo u manje od pola godine. Knjiga je pisana iz perspektive pacijenta pa smo podijelile sva iskustva, trikove i znanja koja smo skupile kroz provođenje protokola. Od velike važnosti nam je bilo objasniti ljudima zašto se neke namirnice eliminiraju, jer vjerujemo da jedino razumijevanjem možemo biti dosljedni i donijeti pravu odluku. Isto tako, velik smo naglasak posvetile i svim problemima s kojima se potencijalno možete susresti, poput različitih prehrana unutar iste obitelji, protokola za djecu itd.

Važno nam je i priča o održivosti ovakvog načina prehrane i naglasak na to da se računa i na kakvim materijalima kuhamo, na kojoj temperaturi itd. Sve smo to detaljno objasnile. Kako je ljude uvijek strah da će biti gladni, jer ‘ne smiju ništa jesti’, napravile smo preko 220 recepata uz koje smo dale i prijedloge za varijacije u slučaju da netko nešto ne smije ili ne voli. Plus, svi recepti su tagirani oznakama za niz prehrana (LCHF, low FODMAP, paleo, vege itd.) kako bi se ljudi lakše snašli i izabrali recepte koji su prilagođeni svima za stolom. Ne manjka ni kruha ni kolača. Sve smo pokrile tako da nema isprika.

Preuzeto sa telegram.hr

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa *