Hipohondrija predstavlja psihički poremećaj čije je glavno obilježje pretjerana zaokupljenost tjelesnim funkcijama i strahovi od dobivanja ili imanja ozbiljnih bolesti, zasnovana na pogrešnom tumačenju tjelesnih simptoma.
U hipohondriji se naizgled beznačajni simptomi ili tjelesne senzacije, a često i fiziološke pojave, tumače kao simptomi teške bolesti što je praćeno i snažnim strahom i tjeskobom. Za pojavu simptoma ne postoje organski odnosno tjelesni uzroci pri čemu oboljele osobe vrlo često teško prihvaćaju psihogenu narav svojih tegoba te ustraju na novim pregledima i dijagnostičkim obradama. Samo stanje je često dugotrajno, no intenzitet tegoba u hipohondrijskom poremećaju može vremenom varirati, pri čemu se tegobe često pojačaju u stresnim razdobljima i starenjem. Sama riječ ‘hipohondrija’ potječe od grčkih riječi te u doslovnom prijevodu označava nešto što se nalazi ispod hrskavice, aludirajući time na pojavu da se oboljeli od ovog poremećaja upravo i žale na promjene i bolnosti u tom području.
Simptomi hipohondrije
Glavni simptom je stalna pomisao na bolest pri čemu hipohondri normalnim pojavama u ili na tijelu pridaju puno značaja i misle kako se radi o ozbiljnom stanju. Na primjer, pretjerano znojenje ili curenje nosa za njih je velik problem i simptom ozbiljne bolesti. Hipohondri su uvjereni da boluju od jedne ili više bolesti, bez obzira na to što liječnik nije postavio nikakvu dijagnozu.
Glavni simptomi hipohondrije su tako: stalna briga oko obolijevanja od određenog medicinskog stanja ili bolesti, stalni odlasci liječniku i obavljanje raznih pretraga, nepovjerenje prema nalazima koji ne pokazuju znakove za uzbunu, prevelika briga oko zdravlja koja utječe na normalno svakodnevno funkcioniranje, izbjegavanje ljudi i mjesta zbog opasnosti od zaraze, stalno pričanje o zdravlju i mogućim bolestima te stalno pretraživanje interneta i traženje uzroka ili simptoma moguće bolesti.
Što uzrokuje hipohondriju?
Hipohondrija nije pod utjecajem volje, a točan uzrok nije poznat.
Postoji nekoliko razloga zašto je netko toliko zabrinut oko zdravlja. Moguće je da osoba prolazi kroz stresno životno razdoblje.
Na hipohondriju često utječe osobnost, odnosno sklonost brizi.
Hipohondru je teško kontrolirati emocije i sukobe te je sklon pretjerivati kada se suoči s problemima u životu.
Ponekad, hipohondrija može biti simptom ozbiljnog psihičkog poremećaja poput depresije ili poremećaja anksioznosti koje je potrebno prepoznati i liječiti na određeni način.
Postoje određeni faktori koji utječu na pojavu hipohondrije:
- uvjerenje – nerazumijevanje fizičkih osjetila i načina na koje tijelo funkcionira,
- obitelj – ljudi koji imaju nekoga u obitelji tko boluje od hipohondrije često će sami razviti hipohondriju,
- osobna povijest – ljudi koji su imali loša zdravstvena iskustva u prošlosti sklonija su razvitku straha od razvoja bolesti,
- povezanost s drugim stanjima – visok postotak pacijenata s hipohondrijom imaju depresiju, poremećaj panike, opsesivno-kompulzivni poremećaj i poremećaj anksioznosti.
Obično započinje u ranoj odrasloj dobi i jednako je učestala u muškaraca i u žena.
Dijagnoza hipohondrije
Na dijagnozu upućuju anamneza i pregled te isključenje organskih bolesti. Poremećaj se potvrđuje kad simptomi traju više od šest mjeseci te kad ne zadovoljavaju kriterije za depresivni niti bilo koji drugi psihički poremećaj. Izvještaji iz opće medicinske prakse govore o rasprostranjenosti bolesti između četiri i devet posto. Također postoje istraživanja vezana uz utjecaj interneta koji svojim informacijama koje nisu kvalitetno filtrirane uz sugestibilnost doprinose razvoju panike i porastu broja hipohondrijskih poremećaja.
Najčešće započinje u doba adolescencije, a u kasnijim godinama simptomi se intenziviraju. Za razliku od mnogih drugih bolesti, hipohondrija podjednako zahvaća oba spola. Tijek je obično kroničan s jačanjem i slabljenjem simptoma, a moguć je i potpuni oporavak. Najbolji prognostički indikatori su akutni početak, prisutnost drugih bolesti, odsutnost poremećaja ličnosti te odsutnost sekundarne dobiti. Uočava se da se u istoj obitelji nalazi i po nekoliko osoba s ovim poremećajem, kao i povezanost ranije izloženosti bolesnika nekoj organskoj bolesti, člana obitelji ili same osobe s razvojem poremećaja. Brojni hipohondri potječu iz obitelji u kojima su bolesti igrale veliku ulogu ili su sami bili teško bolesni. Sami simptomi nepovoljno djeluju na socijalno i profesionalno funkcioniranje te uzrokuju značajan pad u funkcionalnosti. Većina takvih bolesnika s vremenom postaje radno nesposobna, a socijalno otežano funkcionira.
Liječenje hipohondrije
Proces, tj. postupak liječenja hipohondrijskog poremećaja je složen i dugotrajan te nerijetko zahtjeva kombiniranu primjenu farmakoterapije i psihoterapije te ono što je najvažnije dovoljno vremena i strpljenja kako od strane bolesnika tako i od strane liječnika. Cilj je liječenja pomoći oboljeloj osobi da se adekvatnije nosi sa anksioznosti koja je vezana uz njeno tjelesno zdravlje te da se poboljša funkcioniranje u svakodnevnom životu općenito. Na samom početku terapijskog procesa od iznimne je važnosti uspostaviti terapijski savez s pacijentom, pokazati razumijevanje za njegove tegobe te stvoriti atmosferu prihvaćanja simptoma bolesnika kao načina emocionalnog komuniciranja. Bolesnicima treba objasniti mogućnost da i psihološki čimbenici mogu imati ulogu u pojačavanju podliježećih tjelesnih simptoma.
Kada potražiti pomoć?
Kod pretjeranog razmišljanja o bolestima potrebno je potražiti pomoć. Osoba koja ima hipohondriju možda neće primijetiti kako se radi o hipohondriji i ovdje bi trebala reagirati obitelj ili prijatelji. Hipohondrija se dijagnosticira nakon što simptomi traju više od šest mjeseci, bez obzira na liječničko razuvjeravanje pacijenta kako se ne radi o ozbiljnoj bolesti.
Hipohondrija se može tretirati uz pomoć stručne osobe. Dijagnoza se donosi na temelju anamneze, pregleda i isključivanja postojanja bolesti. Pomoći može psiholog i kognitivno bihevioralna psihoterapija, a samo liječenje je dugotrajan proces, pri čemu mogu pomoći i psihofarmaci (lijekovi koji utječu na psihološke procese).
Psihoterapijski pristup liječenju
S obzirom na to da su tjelesne senzacije vezane uz emocionalnu nelagodu i osjećaj tjeskobe zbog zdravlja psihoterapijski pristup koji se pokazao najučinkovitijim i koji se najčešće primjenjuje u liječenju je kognitivno-bihevioralna psihoterapija (KBT). KBT može pomoći oboljelim osobama bolje prepoznati i biti svjesniji strahova, briga i vjerovanja koja imaju o bolesti, pomaže oboljelima naučiti druge načine doživljavanja tjelesnih senzacija kroz promjenu opterećujućih i neučinkovitih obrazaca razmišljanja, mijenja način reagiranja na tjelesne simptome, uči kako se suočiti i tolerirati stres i anksioznost, značajno smanjuje obrasce ponašanja koji se odnose na stalno pregledavanje vlastita tijela u potrazi za simptomima te u konačnici poboljšava funkcioniranje u obitelji, na poslu, u vezama i u socijalnim situacijama općenito.
Terapija lijekovima
Osim psihoterapije u liječenju se mogu primjenjivati i lijekovi i to najčešće antidepresivi iz skupine selektivnih inhibitora ponovne pohrane serotonina koji također mogu znatno umanjiti intenzitet simptoma. Najčešća poteškoća u liječenju bolesnika s ovim poremećajem je njihova nespremnost da dožive svoje stanje kao psihički, a ne kao fizički problem, zbog čega je važno pokazati razumijevanje za njihovu zabrinutost, a potom racionalnim i logičkim pristupom, često terapijskim razuvjeravanjem, pružiti primjerene informacije i opravdati uključivanje u psihijatrijsku skrb.
