Inzulinska rezistencija

Inzulinska rezistencija – uzrok, simptomi i liječenje

Simptomi

Znate li koje to dvije riječi povezuju lošu prehranu, manjak tjelesne aktivnosti i svakodnevni stres s povišenim krvnim tlakom i masnoćama, dijabetesom tipa 2 te sindromom policističnih jajnika?

Tako je, riječ je o inzulinskoj rezistenciji, tj sindromu inzulinske rezistencije (ponekad se još naziva i metaboličkim sindromom) – pojmu sve češće korištenom u kontekstu kroničnih bolesti. Vjerojatnost da Vi ili netko od Vaših najbližih pati od ovog sindroma je čak 25%.

U nastavku saznajte što je to inzulinska rezistencija, kako je prepoznati i dijagnosticirati te kako je prevenirati ili promijeniti njen tijek.

Posljedica nedovoljnog perifernog učinka inzulina se očituje u pojačanoj proizvodnji i pojačanom izlučivanju inzulina iz beta stanica gušterače, radi očuvanja ravnoteže šećera u krvi, a takvo se stanje naziva hiperinzulinemijom.

Kratkoročno povišena koncentracija inzulina u krvi dovodi do neugodnih simptoma poput naglo nastale slabosti, drhtavice i subjektivnog osjećaja gladi, a koji se dodatno pogoršava nakon konzumacije obroka bogatih ugljikohidratima.
Do navedenih smetnji dolazi zbog pada vrijednosti šećera u krvi, odnosno dolazi do hipoglikemije, što je samo po sebi razumljivo jer glavna zadaća inzulina je smanjenje šećera u krvi (glikemije).

Trebalo je znanstvenicima gotovo sedam desetljeća da odgonetnu ovu tajnu, a sve da bi završilo briljantno kao ključno otkriće za naše sadašnje razumijevanje uzroka dijabetesa tipa 2.

Sportaši za pripremu pred neki naporni trening jedu puno ugljikohidrata. Pokušavaju izgraditi dovod-izvor goriva unutar svojih mišića. Naša probava prerađuje i razgrađuje škrob u glukozu, a ona pak kruži kao krvna glukoza, krvni šećer, a uzimaju ju naši mišići i pohranjuju za daljnje spaljivanje i stvaranje energije.

E sada, ono što znamo je da šećer u krvi, ne može ući u stanice tijela (osim mozga) bez propusnice koja se zove inzulin- to već znaju i vrapci na krovu.

Evo za primjer mišićnih stanica. Šećer u krvi (prvenstveno glukoza) izvan stanica strpljivo čeka svoj red da uđe u stanicu. Inzulin je ključ koji otvara vrata da bi glukoza u krvi mogla ući u stanice mišića.

Da ne zalazim duboko u detalje, ukratko, idemo prečacom.

Naime kada se inzulin prikopča na hvatače (brave) inzulina, aktivira se jedan enzim koji aktivira drugi enzim, koji pak aktivira još dva enzima koji aktiviraju transportera, nosača glukoze- onog istog koji je donedavno hrkao na gusto u hladovini i ne mareći za nestrpljivu Tetu Glukozu po koju je morao doći na vrata stanice – ako se sjećate mojeg članka o lipotoksičnosti.

Rezultat: nedostatak Glukoze u stanicama a zbog toga opći raspad sistema u stanicama- kojeg osjećamo kao 100 i jednu vrstu oboljenja i simptoma – od umora do nesvjestice, seksualne disfunkcije do kancera.
Metabolizam šećera općenito nije za igru upravo zato što se bolest razvija vrlo, vrlo sporo, puževim korakom (i to onim dosadnim pužem koji priča sa svakim koga sretne dva-tri dana).

Bolest se razvija nevidljivo, ispod radara, gotovo nečujno… i najedanput BAM!

Mnogi će ostati u tom trenutku jako, jako zatečeni.

Inzulin – zlatni ključ koji otključava vrata za Tetu Glukozu.

A što ako nema inzulina ili ga pak nema dovoljno?

Šećer u krvi će biti zaglavljen u krvotoku i bezuspješno će kucati na sva vrata naših mišića… Zbog toga što Teta Glukoza nema kamo otići nastaje gužva, raste tlak i opća konfuzija- stanje se zove visoki šećer u krvi poznatiji kao dijabetes.

To je ono što se događa u dijabetesu tipa 1, stanice u gušterači koje stvaraju inzulin bivaju oštećene ili uništene, a bez inzulina Teta Glukoza iz krvi ne može ući u mišiće, i zbog toga šećer u krvi raste.

Još uvijek je teško reći zašto te stanice koje proizvode inzulin bivaju oštećene ili ne rade… Ali, duboko sam uvjeren da se daju popraviti. Postoje uvjeti oporavka.

Teti Glukozi može postati dosadno, a ima neugodan običaj da se sastaje s kolegicama na beskonačno dugoj kavi, i to nigdje drugdje nego baš u očnom živcu- stvarajući tamo veliku gužvu, dižući tlak i zbog toga dovoditi naš vid u opasnost oštećenja- pucanja očnog živca.

Iz moje perspektive gledano, riječ je o nedostatku građevinskog materijala da bi stanice profunkcionirale i napravile inzulin.

Čini mi se da momak koji je zato zadužen- a toga nije svjestan- nije kvalitetno i pomno odabrao “materijal” (čitaj – hranu) kojeg će unijeti u organizam.

Ili je pak svojim dugotrajnim i sustavnim zanemarivanjem i neznanjem o prehrani oslabio apsorpciju do mjere da se unatoč dovoljnoj količini materijala dovoljno ne apsorbira. Često viđate tog momka u ogledalu u kupaoni.. 🙂

Inzulinska rezistencija je stoga, vrlo loša pojava i nezgodna baza za sve daljnje moguće poremećaje od dijabetesa do kancera.

Na sreću lako se može izbjeći, a i vidljiva je golim okom.

Koji su znakovi i simptomi inzulinske rezistencije?

Kod većine populacije s inzulinskom rezistencijom, simptoma gotovo da i neće biti.

Jedan od načina da saznate imate li inzulinsku rezistenciju jest da napravite krvne pretrage kojima će se provjeriti vrijednosti glukoze u krvi (natašte, nasumično ili pomoću oralnog glukoza tolerans testa).
Iako se normalnim vrijednostima glukoze u krvi (natašte) smatra sve od 4,4 do 6,4 mmol/L (ovisno o laboratoriju), vrijednosti iznad 5,5 mmol/L ukazuju na inzulinsku rezistenciju, no ne mora nužno i biti tako.

Pretraga kojom se sa sigurnošću može utvrditi postojanje inzulinske rezistencije jest testiranje razine inzulina u krvi; povišene vrijednosti inzulina ukazuju na inzulinsku rezistenciju, unatoč tome što glukoza u krvi pokazuje “normalne” vrijednosti.

Također, uobičajena krvna pretraga koja se redovito radi jest takozvani lipidogram – tom se pretragom utvrđuju razine ukupnog kolesterola u krvi, tzv. lošeg kolesterola (LDL), tzv. dobrog kolesterola (HDL) i triglicerida. Povišene vrijednosti ukupnog kolesterola, LDL-a i triglicerida te snižene vrijednosti HDL-a ukazuju na inzulinsku rezistenciju.

No, da ne duljim previše o pretragama koje se sve mogu napraviti, a ima ih još, u nastavku saznajte kako možete prepoznati (ili posumnjati na) inzulinsku rezistenciju pomoću tjelesnih znakova:

Povišene vrijednosti krvnog tlaka > 130/80 mm/Hg

Opseg struka – povišene vrijednosti ukazuju na centralnu pretilost

88 cm (žene) > 101 cm (muškarci)

Indeks tjelesne mase – vrijednost koja pokazuje status uhranjenosti kod odraslih, a izračunava se omjerom tjelesne mase u kilogramima i visine u kvadratnim metrima (kg/m2)

25 (prekomjerna tjelesna masa), > 30 (pretilost)

Viseći (pedunkularni) madeži – poznati su još i kao fibroepitelni polipi, odnosno vrlo male izrasline mekane na dodir koje vise s kože. Mogu biti iste boje kao i koža ili tamno pigmentirani

Crna akantoza (achantosis nigricans) – karakterizirana je područjima crne hiperpigmentacije kože. Javlja se obično u naborima vrata, ispod pazuha, na preponama i pupku.

Koji su rizični faktori i uzroci nastanka inzulinske rezistencije?

  • Pretilost (osobito centralna pretilost)
  • Manjak tjelesne aktivnosti
  • Pušenje
  • Prekomjerna konzumacija alkohola
  • Prehrana bogata ugljikohidratima (jednostavnim ugljikohidratima i šećerima)
  • Dob (iznad 45 godina)
  • Dijabetes u obitelji
  • Hormonalni poremećaji kao što su Cushingov sindrom i akromegalija
  • Lijekovi poput steroida, antipsihotika i antiretroviralne terapije (lijekovi protiv HIV-a)

Kako se boriti protiv inzulinske rezistencije?

  • Prvi korak je u promjeni životnih navika i fizičkoj aktivnosti, prema vlastitom afinitetu. Vrlo je poželjno i korisno postupno krenuti s rekreacijom te je provoditi provoditi kontinuirano.
  • Drugi korak je u redukciji unosa ugljikohidrata kroz prehranu. To ne podrazumijeva stroge redukcijske dijete, već prilagodbu do sada lošeg ritma prehrane, s glavnim ciljem eliminacije jedostavnih, odnosno rafiniranih ugljikohidrata iz prehrane.
  • Treći korak, ukoliko prethodna dva nisu dala zadovoljavajuće rezultate, jest uvođenje lijekova koji učinkovito povećavaju inzulinsku osjetljivost.

Konzumiranje zdrave hrane

Iako sam se tog već prethodno dotakao, tu ću dodatno objasniti što se to točno smatra zdravom prehranom:

Povrće – osobito zeleno, križonosno povrće poput brokule, cvjetače, kelja, itd. Zbog svojih antiupalnih svojstava. Naravno, tu ne mislim da se treba izostaviti i drugo povrće koje također ima blagotvoran učinak, te je bogato mnogim vitaminima, mineralima i vlaknima.

Voće – ponajviše bobičasto voće zbog svojeg niskog udjela šećera i antiupalnih svojstava, međutim, i ostalo voće također je obilato mineralima, vitaminima i vlaknima.

Cjelovite žitarice – važno je naglasiti “cjelovite” jer su, za razliku od jednostavnih, rafiniranih žitarica, bogate vlaknima potrebnim za optimalnu funkciju našeg probavnog trakta i za podržavanje “dobrih” bakterija u našim crijevima.

Orašasti plodovi i sjemenke – bogate su dobrim masnoćama koje su važne za optimalnu funkciju našeg živčanog sustava, te smanjuju “loš” kolesterol i povećavaju “dobar” kolesterol. Jedna kohortna studija pokazala je da oni koji redovito konzumiraju orašaste plodove imaju manju vjerojatnost da će umrijeti od raka, srčanih i respiratornih bolesti od onih koji uopće ne konzumiraju orašaste plodove.

Riba – bogata je proteinima, vitaminom D te omega 3 kiselinama, koje su od esencijalne važnosti za zdravlje mozga. Međutim, valja naglasiti da je samo “divlja” riba bogata ovim nutrijentom, budući da omega 3 kiseline dolaze iz algi, a nažalost, ribe “iz uzgoja” konzumiraju prerađenu hranu, a ne alge.

Mahunarke – bogate su biljnim bjelančevinama, vlaknima, B vitaminima, i raznim mineralima. Slične su mesu po hranjivim tvarima, ali nemaju zasićenih masnoća za razliku od mesa.

Reduciranje stresa

Stres (kako psihički, tako i fizički) uzrokuje pojačano lučenje hormona nadbubrežne žlijezde – kortizola. Pojačano, odnosno neadekvatno lučenje kortizola utječe nepovoljno na mnoge fiziološke funkcije pa tako i na fiziološki odgovor inzulina na šećer u krvi.

No, isto tako, u tzv. “Fight or flight” situacijama, kortizol nam je od velike pomoći, stoga, kao i uvijek u životu, odgovor je u homeostazi, odnosno ravnoteži.

Jedna od znanstveno dokazanih učinkovitih metoda za nošenje sa stresom jest meditacija. Razne meditativne metode, između ostalog, pogodno djeluju i na zdravlje našeg mozga, no to prepuštam osobnim preferencijama. Za neke je to duboko disanje i šetnja prirodom, a za druge pak npr. heklanje.

Koje su komplikacije inzulinske rezistencije?

Ako na vrijeme ne poduzmete gore navedene korake, inzulinska rezistencija mogla bi dovesti do kardiovaskularnih bolesti (infarkt miokarda, moždani udar); vodećeg uzroka smrti u svijetu, neurodegenerativnih bolesti (Alzheimer, Parkinson), bolesti bubrega, raka i mnogih drugih.

Međutim, nije sve tako sivo – inzulinska rezistencija potpuno je reverzibilna, a Vi ste ti koji imate moć u svojim rukama i možete “današnjim” izborima utjecati na “sutrašnje” blagostanje svojeg tijela, uma i duha.

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa *