O jestivoj lobodi za sada nema znanstvenih istraživanja koji idu u prilog nekom zdravstvenom benefitu kod ljudi, ali s obzirom na njen sastav ona bi trebala itekako biti pod povećalom. Osobno mislim da je njen potencijal debelo podcjenjen.
Jestiva loboda, Atriplex hortensis je povrće iz obitelji Amaranthaceae, potporodica Chenopodioideae.
Poznata u narodu još kao: Jestiva loboda, planinski špinat, francuski špinat.
Prilično je otporna i nezahtijevna biljka i može narasti do 1,5 metara. Listovi se ove vrste lobode mogu ubirati cijelo ljeto sve do jeseni, a pripremaju se isto kao i špinat. Mnogi ju smatraju boljom i ukusnijom od špinata.
Ima dubok, razgranat korijen i rozetu od 6 – 8 listova.
Cvjetna stabljika visine je do 1,5 m, listovi su jednostavni, trokutastog ili srcolikog oblika, a cvat je metlica s mnogo žučkastih ili ružičastih cvjetova. Oprašuju se vjetrom.
Sjeme je okruglo i spljošteno, promjera oko 2 mm i apsolutne težine 4 – 6 g.
U drugoj polovici ljeta ova biljka počinje cvasti, nakon čega se stvara mnoštvo sjemenki, koje su isprva zelene. Na jesen se sjemenke posuše – posmeđe na biljci i tad su spremne za branje. Sjemenke su plosnate, okrugle, promjera oko 1 cm.
Od čestih biljaka u našem podneblju koja joj je srodnik je bijela loboda – chenopodium album, biljke koju mnogi smatraju korovom, a zapravo jestiva biljka – odlična za salate, a mladi se izdanci mogu konzumirati kao šparoge. Ne tako davno bila je puno češće na stolovima kao česta namirnica, danas nažalost njena je hranjivost poznata samo znalcima.
Chenopodium album je brzorastuća godišnja biljka iz roda Chenopodium. Intenzivno se uzgaja i konzumira u Sjevernoj Indiji u usjevima, kao hrana .
U Velikoj Britaniji, gdje se biljka smatra korovom, u standardnom ime je Fat-chicken; iako se to koristi i za druge biljke, jednoznačno ime je Bijela loboda.
Ali sa samoniklim biljem treba biti oprezan: postoji još nekoliko vrsta lobode koje su joj slične ali nisu jestive – smrdljiva ili opora loboda i srcolisna loboda, a postoji i grozdasta loboda čije eterično ulje sadrži otrovne tvari – najbolje ih možete otkriti po neugodnom mirisu nakon što list protrljate prstima.
Od minerala ima najviše kalija, onda kalcija, magnezija, fosfora, željeza i mangana, a od vitamima A, C, B1 i B2, Sadrži oko 10 mg% karotina (16.660 IJ A vitamina).
Loboda je bogata antocijanima koji su poznati kao zaštitnici krvih žila i kojih se mnogo nalazi npr. u potkožici grožđa ili pak aroniji. Antocijani imaju moć jačanja kolagena i elastina, najvažnijih sastavnih bjelančevina krvnih žila (90%).
Kažu da je u Americi loboda uz maslačak najviše upotrebljavana kao samonikla jestiva biljka.
Loboda ne spada u ljekovito bilje… ali, zbog ovih hvale-vrijednih sastojaka, kao jestivu biljku, ja sam ju uvrstio u ljekovite. Razlog tome je nedovoljna istraženost.
Uzgoj lobode
Vrsta se uzgaja kao žitarica ili povrće (zamjenu za špinat), kao i zarad stočne hrane u Aziji i Africi, u Europi i Sjevernoj Americi to se obično smatra kao običan korov.
Postoji više vrsta i kultivara lobode, a najpoznatiji i najcjenjeniji je kultivar “Rubra”, odnosno var. rubra.
Svaka biljka proizvede više desetaka tisuća crnih sjemenki.
Ta biljka zastupa veliku kolićinu bjelančevina, vitamina A, kalcija, fosfora i kalija. Također se koristi kao ljekovita biljka u tradicionalnoj afričkoj medicini.
Uzgaja se u obiteljskim vrtovima, a u manjoj mjeri prodaje se na lokalnim tržnicama. Za nicanje lobode potrebno je minimalno 10 °C. Bolje podnosi visoke temperature od špinata, a osjetljivija je na kasne proljetne mrazeve. Ravnomjerna opskrba vodom omogućuje razvoj većeg i kvalitetnijeg lišća, pa je mjera navodnjavanja pri uzgoju poželjna. Dobro uspijeva na dubokom, strukturnom tlu uz pH 6 – 7,4, na sunčanim, ali i blago zasjenjenim položajima.
U početku se beru cijele rozete listova čupajući ili režuči u zoni korijenova vrata. Kada se izduži cvjetna stabljika, pobiru se listovi i mlade sekundarne grane. U dobrim uvjetima može se ubrati do 2,5 kg lišća po m2.
Biljka živi jednu godinu. Slična je divljoj lobodi, korovskoj biljci koja raste po njivama i vrtovima, ali ima puno krupnije i ukusnije lišće.
Kulturna loboda je u naše krajeve donesena iz Turske.
Danas se uzgaja u Srbiji, Makedoniji i Bugarskoj. Ponegdje je podivljala, pa se pojavljuje kao korovska biljka po vrtovima, a da vrtlari ni ne znaju da je ona jestiva.
U kulinarstvu se priprema poput zelja, špinata ili blitve. Lišće i mladice mogu se jesti kao lisnato povrće, na pari ili u cijelosti, ili kuhana kao špinat, ali treba jesti umereno zbog visoke razine oksalne kiseline. Okus joj je slankast i podsjeća na okus špinata.
Osim crvene lobode najpoznatija od jestivih je i žuta, odnosno zelena loboda.
Crvena loboda u vrtu unese živost svojom lijepom bojom lista, a odlično je kada se list poha ili jednostavno isprži.
Može ju se naći i kasno u jesen, loboda je cijenjena kao jestiva biljka.
Uglavnom peuzeto sa www.koval.hr
