Jedna od najčešćih dilema u stomatologiji je bio odabir ispuna (plombi) koji se postavlja na oštećeni dio zuba, odnosno šupljinu koja je uzrokovana karijesom. Plombe pomažu u obnavljanju zubi koji propadaju zbog oštećenja karijesom, ali ujedno i sprječavaju njihovo daljnje propadanje. Ovisno o stupnju oštećenja i stanju zubne šupljine, stomatolog odabire materijal koji je najprikladniji za ispun pojedinog pacijenta. Jedan od materijala koji se koristio u stomatologiji više od 100 godina je dentalni amalgam čija je sigurnost posljednjih nekoliko godina postala upitna, a stomatolozi su se okrenuli novijim materijalima, takozvanim kompozitnim ili bijelim ispunima.
Prije svega važno je znati što je uopće dentalni amalgam (ili crna plomba) i od čega se sastoji. Dentalni amalgam je legura, slitina više materijala, koji se već više od 100 godina koristi kao materijal za ispune (plombe) na stražnjim zubima u stomatologiji.
Dentalni amalgam smjesa je žive sa malim česticama slitine srebra, žive, kositra, bakra ili drugih metala. Živa je metal koji materijalu daje fleksibilnost, a kad se miješa sa slitinom drugih metala nastaje plastična smjesa, dovoljno mekana da se utisne u zub. Nastala smjesa se brzo stvrdnjava, a zbog svoje trajnosti, koristi se za stražnje zube ili velike šupljine gdje se prenosi velika sila potrebna za žvakanje.
To je materijal, koji je zbog svojih karakteristika, niske cijene, lakog rukovanja, dobre čvrstoće i trajnosti, dugo vremena bio prvi materijal izbora u izradi ispuna na zubima, te je smatran sigurnim i učinkovitim za nadomještanje izgubljene strukture zuba.
U posljednjih nekoliko godina povećao se napad na amalgam, i u znanstveno-stručnoj i u popularnoj literaturi, u vezi s njegovim navodnim patološkim djelovanjem na organizam. Kada govorimo o toksičnosti dentalnih amalgama, uglavnom mislimo na citotoksičnost žive, kao njegova glavnog sastojka.
Tijekom proteklih stotinjak godina upotrebe, vrlo malo slučajeva preosjetljivosti na amalgam je dokumentirano. Međutim, vrlo često ćemo se susresti s napisima o štetnom djelovanju amalgamskih plomba na cijeli organizam.
Glavobolja, slaba koncentracija, kronični umor, neke lokalne reakcije kao što su pečenje jezika, suhoća usta, promjene oralne sluznice, također se smatraju samo nekima od negativnih posljedica takvih plomba. Također, sve češće se dovodi u vezu s nastankom multiple skleroze, dermatoloških problema, bubrežnih bolesti te raznih degenerativnih bolesti. Mogućnost intoksikacije živom je veća prilikom skidanja crnih plomba, pri čemu dolazi do otpuštanja i isparavanja žive u organizam.
Koliko je žive u dentalnom amalgamu?
Dentalni amalgam sadrži oko 50% elementalne žive i 50% drugih metala (uglavnom srebro, s nešto bakra i kositra). Unatoč ovoj činjenici, amalgam se u većini svijeta još uvijek smatra sigurnim za ljudsko zdravlje kao najučinkovitiji ispun za kvarne zube.
Američka agencija za hranu i lijekove (U.S. Food and Drug Administration – FDA) smatra da nije štetan za zdravlje, no u Norveškoj i Švedskoj je zakonom zabranjen, prije svega zbog štetnog utjecaja žive na okoliš.
Zbog prisutnosti teških metala toksičnost amalgamskih tzv.”srebrnih” plombi povezuje se često s:
- Alzheimerovom i Parkinsonovom bolesti
- multiplom sklerozom
- problemima s probavnim sustavom: Chronova bolest, kolitis, gastritis
- bubrežnim tegobama, pojavnošću tumora, astme
- problemima s koncentracijom i učenjem, anksioznost, depresija itd.
Toksičnost žive
Unatoč dugogodišnjoj tradiciji korištenja dentalnog amalgama, u novije vrijeme postavlja se sve više pitanja u vezi toksičnosti žive u materijalu, njezinog utjecaja na zdravlje i potrebe za izmjenom starih crnih, sa novijim bijelim plombama. Elementarna živa materijal je koji se na sobnoj temperaturi nalazi u tekućem stanju i isparava vrlo polagano. Živine pare su vrlo otrovne, a njihovim udisanjem može doći do trovanja čiji simptomi su lako krvarenje zubnog mesa, otežano pamćenje, glavobolje, probavne smetnje, pa čak i oštećenje živčanog sustava. Udisanje živinih para može postati uzročnik mnogih bolesti.
Što kaže direktiva Europske Unije o korištenju amalgama?
Radi predostrožnosti i sve manjeg izlaganja živi zbog njezine toksičnosti, EU direktiva ograničila je korištenje dentalnih amalgama.
- Zabranjena je njihova uporaba kod trudnica, dojilja ili djece mlađe od 15 godina, osim ukoliko je nužno
- Živa se više ne smije koristiti u prahu već u kapsuliranom obliku kako bi se smanjilo izlaganje pacijenata, stomatologa i dentalnih tehničara
- Sve ordinacije moraju imati posebne separatore za prikupljanje amalgama i sprečavanje ispuštanja u otpadne vode
- Prikladno zbrinjavanje amalgamskog otpada u suradnji s objektima koji gospodare otpadom
Treba li onda skidati amalgamske plombe?
Amalgamski ispun treba mijenjati ako je oštećen, ako je puknuo, ako je prisutan karijes ispod ruba plombe, ako postoji upalna reakcija živca ili je dokazana preosjetljivost na živu. Postoje nebrojene studije stručnih i nezavisnih znanstvenika i agencija koji su različitim metodama i analizama potvrdili toksičnost dentalnih amalgama te ih doveli u izravnu vezu s raznim bolestima.
S druge strane, prema svjetskoj Agenciji za hranu i lijekove (FDA), dentalni amalgami su potpuno sigurni za upotrebu kod odraslih i djece starije od 6.godina.
Bez obzira na sve gore navedeno, danas postoji velik izbor materijala za ispune (plombe), koji su po sastavu i svojim kemijskim karakteristikama potpuno različiti od amalgamskih-crnih- plombi. To su tzv. bijele, estetske, plombe. Prema tome, izbor je na vama!
Savjetujte se sa svojim stomatologom o načinima terapije i širokoj paleti materijala za ispune koji su danas dostupni, te u suradnji s njim izaberite najbolji način za nadomještanje i liječenje svojih zuba.
Zagađivanje okoliša uzrokovano amalgamom
Ovaj problem je znanstveno dokazan. Živa iz sivih plombi je velik izvor ispuštanja žive u okoliš, prije svega onečišćenjem iz stomatoloških ordinacija u otpadne vode, kao kruti otpad te putem kremiranja tijela koja su imala dentalni amalgam.
Srećom, čišćenje okoliša ne ovisi o ljudskom djelovanju. Primjerice, kanadski su znanstvenici otkrili da sunčeva svjetlost razgrađuje potencijalno opasne živine spojeve iz vode. Istraživači sa Sveučilišta u Manitobi i Instituta za slatke vode Winnipeg otkrili su da kad je jezerska voda, koja je zagađena metilnom živom, samo tjedan dana izložena sunčevoj svjetlosti, dolazi do smanjenja koncentracije metilne žive za 40 do 66 posto. Sve do ovog eksperimenta, znanstvenici su smatrali da metilnu živu iz jezerske vode mogu razgraditi jedino mikrobi. Sunčeva svjetlost izgleda djeluje 350 puta brže nego dotad poznati mikropski proces.
No, problem je što je zagađenje sve veće i sve brže.
‘Živa iz samo jednog toplomjera može zatrovati jezero veličine 44.000 četvornih metara, a zbog razbijenih toplomjera u Sjedinjenim Državama svake godine u otpadne vode dospije otprilike 17 tona žive’, piše National Geographic. Živa dospije u tijelo ribe, a potom ljudi koji jedu ribu unose u organizam taj metal, koji može uzrokovati neurološke poremećaje. Prodaja živinih toplomjera je zabranjena u mnogim američkim gradovima.
Što kaže znanost?
Jedno je istraživanje pokazalo kako je izotop žive kao dio amalgamskog ispuna ugrađen u zube odrasle ovce i potom detektiran u različitim organima, a najviše u plućima, čeljusti i gastrointestinalnom sustavu životinje. Koncentracije žive u bubrezima i jetri životinje, gotovo su odmah nakon stavljanja ispuna ekstremno porasle.
Slično istraživanje provedeno je i na majmunima te su se i kod njih, ubrzo nakon postavljanja ispuna, naglo povisile koncentracije žive u bubrezima, gastrointestinalnom traktu i čeljusti. Dr. Gary Null i dr. Martin Feldman 2002. javnosti su predočili dokaz kako živa neprestano curi iz amalgamskih ispuna te da je zbog toga kod nekih pojedinaca razina žive 10-50 puta veća od dozvoljene koncentracije.
Talijanski istraživači s Catholic University u Rimu potvrdili su pak da pacijenti koji imaju problema sa srcem, u svom srčanom mišiću, imaju jako povišene razine žive. Naišli smo i na istraživanja koja dovode u vezu multiplu sklerozu i živu, bolesti bubrega i živu, depresiju i živu, ispadanje kose i živu – no, previše ih je da bismo ih sada sve nabrojali. Naravno, naišli smo i na ona istraživanja koja smatraju potpuno sigurnim korištenje žive, pa čak i kod djece. Naš toksikolog dr. Plavšić i sam tvrdi kako nije u potpunosti siguran, ali smatra da se zbog amalgamskih živinih plombi ne treba bojati otrovanja živom i ostavlja mogućnost da se radi o „trgovinskim ratovima“ budući su amalgamske plombe jeftinije od novih ispuna.
Zaključak
Morate znati kako je živa najtoksičniji neradioaktivni element na Zemlji. Pacijente se uvjeravalo kako tzv. “srebrna plomba” koja zapravo sadrži 50% žive i sasvim malo srebra, nije opasna kad je u vašim ustima, no to nikako nije točno. Amalgamske plombe nikada ne bi trebalo stavljati trudnicama, djeci i osobama s oštećenim bubrezima i svakako preporučujem da se stari amalgami uklone, no nije dobro uklanjati ih često ni previše odjednom jer je i to šok za organizam – koncentracija žive u krvi se enormno poveća kad se uklanjaju. Preporučujem kontinuirano otklanjanje svaka dva mjeseca u stomatološkim ordinacijama po 2-3 komada u jednoj posjeti.
1 razmišljanje na “Jesu li amalgamske plombe opasne po zdravlje?”