Moja priča započima mojim razvodom. Nije da i prije nisam pio, ali jako rijetko sam se znao opiti.
Sa Marijom sam bio zajedno 9 godina, od čega smo 4 godine proveli u braku i imamo dvoje djece.
Nakon razvoda, razdvojenost od supruge i djece mi je jako teško pala, pa sam utjehu pronašao u alkoholu. Ponekad me nije bilo doma i po nekoliko dana, sve bi proveo od kafića do kafića… Nekada i u bolnici na detoksikaciji jer bi znao upasti i u komu. Priznajem da sam ponekad želio i umrijeti od bola.
Nakon jedne takve epizode, na nagovor mog najboljeg prijatelja odlučio sam se prijaviti u grupu liječenih alkoholičara, što mi je na kraju pomoglo da se izliječim i ostanem trijezan evo već petu godinu.
U toj grupi sam bio uvidio da neki ljudi imaju i mnogo veće probleme nego ja te me to i vratilo među “žive”. Shvatio sam “OK, nemam više suprugu iako smo zbog djece ostali u kontaktu, ali djeca su tu, živa i zdrava, trebaju svoga oca”… Dok su neki ljudi u grupi izgubili svoje najbliže, neki supružnike, neki djecu,… bilo je svega… Tada sam rekao sebi “Marko saberi se, idemo biti jači nego ikada prije”.
Teško se bilo odvojiti od jednog dijela svoga života, pogotovo kada te prijatelji zovu na piće, roštilj, i sl., ali ostao sam pri svojoj odluci. Ovo je borba sa samim sobom i ujedno najteža borba koju čovjek može voditi.
Naravno, nekoliko puta bih i pokleknuo da mi nije bilo mojih prijatelja (od kojih su sada neki i iz kluba liječenih alkoholičara).
Rijetko idem u kafić, tamo nemam šta raditi sam, a nemam ni s kim porazgovarati. Razgovor kakav mi vodimo u klubu, to neće nitko, to nije samo o alkoholu, tu je šala i ako treba pomoći…
Eto toliko od mene, nisam želio ulaziti u detalje samog liječenja, više je socijalno-psihološkog oblika.. Ali, ako se netko prepoznaje u ovome, moja poruka je – spasi sebe i svoju obitelj te otiđi na liječenje.
