Moj suprug i ja smo bili tada u braku već dvanaest godina i uporno pokušavali dobiti dijete zadnjih punih šest godina prirodnim putem. Prvih nekoliko godina smo rekli da nećemo ići na dijete zbog karijere, a ako nam se dogodi da zanesemo neka se dogodi. Ja sam tada uzimala redovito kontracepciju i nisam uopće razmišljala o djetetu. Imala sam 28 godina kada smo krenuli raditi naše prvo dijete.
Bilo je situacija kada bih nazvala supruga i javila mu veliku vijest, a on bi bio izvan sebe.
Jesi sto posto sigurna da si trudna? pitao bi me. Rekla sam mu da nisam, još moram napraviti test. Sljedećeg jutra test je pokazao da sam trudna. Tada sam imala 30 godina. Stvorila sam uspješnu karijeru i proputovala cijeli svijet. Vrijeme je da se napokon smirim. Nakon tri dana dobila sam mengu. Nisam se uzrujavala, ali mi nije bilo jasno zbog čega je onda test pokazao trudnoću. Otišla sam ginekologu. Ustanovio je da sam potpuno zdrava, potpuno spremna za majčinstvo, ali da moram biti strpljiva. U sljedećih godinu dana nekoliko puta se ponovila ista situacija. Test je pokazao trudnoću, a onda bih nakon tri dana dobila mengu. Kasnije sam saznala da sam imala biokemijske trudnoće, koje završavaju do petog tjedna trudnoće.
Tada sam počela sumnjati da je problem u suprugu, pa sam mu predložila da napravi spermiogram. Nakon pregleda liječnik je rekao da je spermiogram savršen. Nije mi više bilo jasno u čemu je problem? Oboje smo zdravi, a bebe nema. Tada sam krenula na ozbiljnije kontrole. U sljedećih pola godine napravila sam bezbroj pretraga, svi su nalazi bili uredni. Zatim je jedan liječnik predložio da suprug ponovi spermiogram. Pregled je pokazao da je broj njegovih spermija ogroman i da ne bi trebalo biti problema.
Uputio nas je doktoru Draženu Lučingeru, stručnjaku za medicinski potpomognutu oplodnju. U sljedećih nekoliko godina imali smo tri neuspješna pokušaja.
Zbog suprugovog posla na postupke sam odlazila uglavnom sama. U čekaonici je uvijek bilo puno parova. Svi su šutjeli. Atmosfera je bila pomalo depresivna, vjerojatno im nije bilo prvi put pa su bili zabrinuti oko oplodnje.
Moji roditelji su postajali sve dosadniji. Stalno su pitali kada će dobiti unuče. Doduše, nisu ni znali kroz što sve prolazimo. Nisam im ništa htjela reći. Nisam željela njihov nepotrebni pritisak. Rekla sam im istinu tek kada sam bila u 14. tjednu trudnoće s Mijom.
Sjećam se tog dana, vratila sam se s ultrazvuka, uletjela u stan roditelja i priznala: „Jure i ja čekamo bebu.“ Bili su oduševljeni, skakali su oko mene. Tek onda sam im priznala kroz što sam sve prolazila.
Napokon, te 2014. je napokon stigao naš prvi sin, Marko. Nitko sretniji od nas. Spoznaš onu riječ o kojoj ljudi pričaju “Blagoslov s neba”.
I tada ti bude žao što prije nisi dobio dijete…
