Anemija

Kako se nosim sa anemijom

Objave

Pozdrav svima! Imam 42 godine, a sa anemijom sam se prvi put srela kada sam imala 31 godinu, nedugo nakon što sam rodila svoje treće dijete. Problemi su nastali nakon carskog reza kada mi je hemoglobin strašno pao. Nakon porođaja sam ostala u bolnici još deset dana, imala sam krvarenje. Ostala sam toliko bez krvi da sam primala i transfuziju.
Uskoro mi se stanje popravilo, krvarenje zaustavljeno i poslali su mene i bebu kući.

Nakon devet-deset mjeseci počela sam osjećati umor. U tom trenutku mi nije to bilo ništa čudno jer sam se dizala po nekoliko puta noću zbog bebe i dojenja, imate uz nju još dvoje male djece i sve mi je to bio popriličan napor. Međutim, ovaj umor mi se nekako činio drugačijim, bilo je nešto čudno u njemu. Bila sam nenormalno pospana, nekoliko puta me suprug nije mogao niti probuditi. Ponekad nisam mogla samostalno niti jesti jer nisam mogla sama dignuti žlicu. Zaista užasan osjećaj… Ali kada imate tako malu bebu, sve zdravstvene probleme pripisujete hormonskim promjenama koje donose trudnoća i porođaj. Tako sam i ja mislila. Ali, pogriješila sam.

Nakon što mi se situacija nije promijenila niti nakon 2 mjeseca, štoviše postalo je i gore. Dolazile su mi česte vrtoglavice, bilo se nemoguće skoncentrirati na išta. Što je najgore, na kraju sam počela gubiti mlijeko da bi nedugo poslije prestala i sa dojenjem.
Odlučila sam otići liječniku.

Odmah smo krenuli sa krvnom slikom, nalazom urina,… klasika, osnovnim pregledima.
Čim su došli nalazi krvi, znali smo na čemu sam – anemija. Loša krvna slika, niski eritrociti i izuzetno nizak hemoglobin… Iskreno, nisam se iznenadila jer sam pretpostavljala da je to u pitanju. Liječnik mi je odmah propisao terapiju željezom, dobila sam popis namirnica koje bi trebale poboljšati moju krvnu sliku. Zaista, nije me iznenadilo, čak mi je bilo i lakše jer sam znala šta mi je. Redovno sam pila lijekove, ignorirala zatvor i mučnine koje sam zbog njih osjećala i pravilno se hranila.
Nakon mjesec dana moja krvna slika je bila puno bolja. Svejedno, doktor mi je preporučio stalno praćenje.

Opet stanka od nekoliko mjeseci i onda opet… Eritrociti i hemoglobin su počeli opet padati, ali ne tako strašno kao prije. Onda opet lijekovi, sok od cikle, razne terapije koje su mi trebale opet pomoći… Ali ovaj put sam osjećala još nešto – aritmije, koje su ponekad bile baš jake i trajale po nekoliko sati. Povezivala sam ih sa anemijom, jer sam znala da su ponekad njen pratilac, ali nisam mogla biti mirna.
Otišla sam i kardiologu, koji je utvrdio da je sve u redu, ali da mi srce zbog manjka kisika u krvi mora brže i jače raditi. OK, to me opet umirilo.

Anemiju držim stalno sada pod kontrolom, iako mi se često vraća. Naučila sam živjeti s njom.
U cijeloj ovoj priči je i srce stradalo. Oslabio mi je srčani mišić i nedavno su mi dijagnosticirali anginu pektoris.
Sada mi preostaje samo borba sa mojim problemom i njegovim posljedicama.

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa *