Kako se nosim sa PTSP-om

Objave

Prvi put sam kod psihijatra bio još 1998. godine. Dragovoljac sam domovinskog rata, prošao sam ga cijelog, od početka do kraja.

Dok sam bio u ratu, nisam osjećao nikakve probleme. Da budem iskren nije bilo ni vremena za razmišljanje. Kada je rat završio, ubrzo su počele nesanice i noćne more. Ne znam da li odspavam preko noći sve skupa 3-5 sati, kako kada. U zadnje vrijeme uz terapiju uspjem možda nagurati do 5 sati, ali teško više.

Do 2008. sam radio kao vozač za jednu firmu da bi u jedanaestom mjesecu te godine dobio otkaz. Tu je opet sve počelo… Trebao sam se preseliti u novu kuću koja je bila pri kraju gradnje, žena trudna,…

Nakon, niti nepunih godinu dana, nakon toga sam se i razveo od žene, najviše mojom krivnjom. Imao sam često nagle promjene raspoloženja, počeo sam sve više piti i postajao sve agresivniji. Posla nigdje…

Što se tiče kćeri, s njom sam stalno u kontaktu, ima sada jedanaest godina. Njih dvije su se odselile kod njenih u predgrađe, tako da se vidimo stalno vikendom. Dosta mi je teško, ali zbog nje je bolje ovako.

Noćne more su najviše o ratu. Baš kad me stisne moja doktorica me pošalje na Rab. Tu mi pronađu odgovarajuću terapiju i smirim se.
Za osoblje nemam riječi, prema meni su kao prema članu obitelji i zahvalan sami im vječno na tome.
Kada radim manje razmišljam o svemu, brže dan prođe i nemam toliko problema. Ali kada ne radim, danu nikad kraja…
Da mi nema nekoliko mojih najvjernijih prijatelja i suboraca, koji me u svemu razumiju mislim da bi se davno bio ubio.

Neda mi se više pisati… Sve vas pozdravljam i svaka čast na ovom portalu i grupi.

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa *