Bubrezi su parni organi ovalnog oblika, smješteni u stražnjem dijelu trbušnog zida, u visini gornjih slabinskih kralježaka. Desni bubreg obično leži nešto niže u usporedbi s lijevim, zbog jetre koja je smještena iznad njega. Bubrezi su crvenkastosmeđe boje, u odraslog čovjeka duljine oko 10 centimetara i veličine stisnute šake.
Bubreg je ovijen vezivnom čahurom oko koje se nalazi sloj masnog tkiva koji učvršćuje bubreg u svom položaju.
Glavna uloga bubrega je filtriranje krvi čime se iz organizma odstranjuju štetni produkti metabolizma, toksini, lijekovi, višak soli i tekućine. Krv za filtraciju u bubreg dovodi bubrežna arterija, dok pročišćenu krv iz bubrega odvode bubrežne vene. Od viška vode i štetnih tvari u bubregu nastaje mokraća. Mokraća koja nastaje u bubrežnim kanalićima nakuplja se u nakapnici odakle se putem mokraćovoda (uretera) cijedi do mokraćnog mjehura i dalje putem mokraćne cijevi (uretre) izlučuje izvan tijela.
Osim izlučivanja štetnih tvari i viška vode iz organizma putem mokraće, bubreg ima nekoliko dodatnih funkcija:
- regulacija kiselosti tjelesnih tekućina (acidobazna ravnoteža)
- izlučivanje hormona (eritropoetin, renin, prostaglandini).
Rak bubrega u početku ne radi nikakve smetnje niti postoje znaci koji bi upozoravali na njegovo postojanje. Najčešće se rak bubrega u tom stadiju otkriva slučajno, u okviru sistematskih pregleda ili tijekom pregleda zbog nekih drugih tegoba.
Prvi simptomi raka bubrega su najčešće mikro- i makrohematurija tj. krv u urinu u manjoj ili većoj količini, bol u području bubrega i /ili opipljiva masa u području bubrega. Od općih simptoma najčešće se javlja gubitak tjelesne mase, umor, povišena tjelesna temperatura, iscrpljenost, anemija i sl..
Svi navedeni simptomi mogu biti posljedica razvoja raka bubrega, ali nisu za njega specifični te mogu nastati i kao posljedica drugih stanja. Primjerice krv u urinu može biti posljedica infekcije ili ciste bubrega. Ukoliko bolesnik primijeti bilo koji od navedenih simptoma, svakako se treba javiti liječniku kako bi se provele sve dijagnostičke metode i utvrdio točan uzrok nastanka određenog simptoma kao i odgovarajuća terapija.
Adenokarcinom je najčešći rak bubrega. Simptomi se javljaju kasno u vidu hematurije, bolova u slabinama, palpabilne rezistencije i vrućice nepoznatog uzroka. Dijagnoza se postavlja pomoću CT ili MR pretrage, a ponekad biopsijom. Liječenje je kirurško za rani oblik, dok se uznapredovali rak liječi jednim od eksperimentalnih protokola.
Adenokarcinom bubrega je odgovoran za 90–95% svih primarnih renalnih malignoma. Rjeđi primarni tumori su karcinom prijelaznih stanica, Wilmsov tumor i sarkom.
U SAD se godišnje registrira oko 31.900 novih slučajeva karcinoma bubrega s 11.900 smrtnih ishoda. Ovaj je rak nešto češći u muškaraca. Čimbenici rizika su pušenje (u 20–30% bolesnika), pretilost, abuzus fenacetina, stečena cistična bolest u dijaliziranih bolesnika, adultni oblik policistične nefropatije te izlaganje nekim radiokontrastnim bojama, azbestu, kadmiju te sredstvima za štavljenje kože i derivatima petroleja. Incidencija karcinoma bubrega je visoka i u nekim nasljednim sindromima, posebno u von Hippel–Lindauovoj bolesti.
Karcinom bubrega potiče stvaranje ugrušaka u renalnoj veni, koji se ponekad šire i u donju šuplju venu, no invazija venskog zida je rijetka. Najčešće metastazira u limfne čvorove, pluća, nadbubrežne žlijezde, jetru i kosti.
Uzroci raka bubrega
Nije jasno što uzrokuje karcinom bubrega. Liječnici znaju da rak bubrega počinje kada neke stanice bubrega steknu mutacije u DNA. Mutacije mogu potaknuti stanice da rastu i da se brzo dijele.
Osim toga, događa se i proces angiogeneze, što omogućuje mikrocirkulaciju krvi kroz sami tumor čime se on hrani. Tumor također sam sebi proizvodi faktore rasta i preživljavanja te izbjegava imunološki odgovor organizma.
Abnormalne stanice formiraju tumor koji se može proširiti i izvan bubrega. Tako se neke stanice šire (metastaziraju) u udaljene dijelove tijela. Tumor koji ostaje na mjestu postanka se može ukloniti kirurški, a metastazirani tumor predstavlja veliki problem.
Da bi liječenje tumora bilo potpuno, on se u potpunosti mora ukloniti. Kad bi neki dio tumora zaostao, iz njega bi se mogle stvoriti nove stanice tumora i liječenje ne bi bilo uspješno.
Simptomi raka bubrega
Iako sam gore već pisao o mogućim simptomima, klasični simptomi (krvava mokraća, bol u slabinama, pipljiva tumorska masa u trbuhu ili u bubrežnoj regiji) pojavljuju se samo u oko 5%-10% bolesnika. Kada su prisutni ovi simptomi nose i lošiju prognozu. Samo jedan od navedenih simptoma se javlja u 35% do 50% bolesnika. Nešto rijeđi su simptomi gubitka tjelesne težine (25%), anemije i temperature (10%), porasta razine kalcija u krvi, broja eritrocita ili poremećaj jetrene funkcije.
Većom primjenom ultrazvuka trbuha se češće otkriva i rak bubrega (25%-40%). Iako slučajno otkriven u trenutku dijagnosticiranja raka bubrega nalazi se uznapredovao tumor u 30% bolesnika, a u 25% bolesnika znakovi udaljene bolesti (sekundarizam).
Najčešća mjesta širenja bolesti su pluća (75%), meka tkiva (35%), kosti (20%), jetra (20%), a širenje u mozak je obično u terminalnom stadiju bolesti.
Postavljanje dijagnoze
U osnovne postupke za postavljanje dijagnoze tumora bubrega spadaju:
- dobro uzeta anamneza od strane nadležnog liječnika: bolnost, nejasan porast krvnog tlaka, učestalije registrirano pojavljivanje krvi u urinu (laboratorijski nalazi, vizualnim pregledom urina), anemija nejasnog porijekla, bolnost u leđima, vrućine nejasnog porijekla
- genetska predispozicija za navedeno oboljenje (netko od ukućana je liječen od iste bolesti)
- patološki laboratorijski nalazi
Dijagnoza bubrežne tvorbe postavlja se ili na temelju slučajnog nalaza UZV ili CT trbuha ili kliničkim nalazom koji postavlja sumnju na širenje bubrega, a potvrđuje se CT (kompjuterizirana tomografija) pretragom ili MR (magnetskom rezonancijom) sa ili bez kontrasta. CT i MR s kontrastom ili CT i MR angiografija pružaju podatke o lokalnoj proširenosti bolesti, o zahvaćanju limfnih čvorova i žila. U temeljne pretrage idu radiogram prsnog koša i funkcijski jetreni testovi. Ponekad je potrebno ( ako je povišena alkalna fosfataza ) učiniti scintigram kostiju.
U trenutku postavljanja dijagnoze karcinom bubrega je lokaliziran u 25-45% slučajeva, lokalno invazivan u oko 33 %, a proširen na udaljene organe u 20-25% slučajeva.
Prognoza i liječenje
Petogodišnje preživljenje pokazuje raspon od 66% za I. do 11% za IV. stupanj. Za bolesnike s metastatskim ili recidivirajućim karcinomom prognoza je loša jer je terapija obično nedjelotvorna, iako palijacijski korisna.
Rani karcinom se liječi kirurški, a uznapredovali jednim od pokusnih protokola. Radikalna nefrektomija (uklanjanje bubrega, nadbubrežne žlijezde, perirenalnog masnog tkiva i Gerotine fascije) s odstranjenjem regionalnih limfonoda predstavlja standardnu intervenciju za lokalizirani proces i pruža prihvatljivu mogućnost izlječenja. Rezultati otvorenog i laparoskopskog zahvata su slični. Zahvat kojim se štede nefroni (parcijalna nefrektomija) je moguć i primjeren za mnoge bolesnike, čak i uz uredan drugi bubreg, ako je promjer tumora <4 cm. Nekirurško razaranje novotvorine smrzavanjem (kriokirurgija) ili pečenjem (radiofrekventna ablacija) se provodi u odabranim slučajevima, ali dugoročni podaci o indikacijama i uspješnosti još nisu dostupni.
Kirurški zahvat može biti kurativan i za tumore koji zahvaćaju bubrežnu i šuplju venu ako nema nodalnih ili udaljenih metastaza.
Kad su pogođena oba bubrega, obično se pred radikalnom bilateralnom nefrektomijom daje prednost parcijalnoj nefrektomiji jednog ili oba organa ako je tehnički izvediva.
Nije jasno da li vanjska radioterapija prije ili nakon nefrektomije poboljšava preživljenje, ali se danas praktički više ne provodi. Može koristiti u palijacijske svrhe kad je operacija kontraindicirana te možda za metastatski karcinom, osobito u kostima, premda su metastaze mahom radiorezistentne.
Tradicionalni citostatici, sami ili u kombinaciji, su nedjelotvorni kao i progestageni. Palijacija se postiže nefrektomijom, emboliziranjem tumora i vanjskom radioterapijom. Resekcija ograničenog broja metastaza nekim bolesnicima produžava život, posebno onima s dugim razdobljem između početnog liječenja (nefrektomija) i pojave presadnica. Imunoterapija ponekad smanjuje masu tumora i produžava život. Oko 10–20% bolesnika pokazuje povoljan odgovor na interferon–α ili na IL–2, premda se dugotrajni odgovor postiže u <5%. Većina postupaka (osim IL–2) je eksperimentalna. Tu ide presađivanje matičnih stanica, davanje drugih interleukina, suzbijanje angiogeneze (npr. bevacizumab, talidomid) i cijepljenje.
Preporučene mjere prevencije
Preporuča se pridržavanje higijensko dijetetskih mjera, zdravog života, pravilne prehrane, održavanje fizičke kondicije i unos dovoljnih količina tekućine kod svih, a posebno kod ljudi koji imaju rizične čimbenike.
Osobama u rizičnoj skupini preporučujemo redovite sistematske preglede.
Uočite li bilo koji simptom, javite se hitno liječniku obiteljske medicine zbog konzultacije i upućivanja na urološki pregled!
