Kronični umor

Kronični umor – moja dijagnoza

Objave

Pozdrav svima! Moja priča počinje prije desetak godina, točnije 2011.
Do te godine sam bila dosta dinamična i ambiciozna, zaposlena u jednoj privatnoj firmi kao glavni prodajni manager. Nakon jednog posebno napornog perioda, počela sam osjetno gubiti kondiciju. Budila sam se sva iscrpljena i bezvoljna, uz bolove u mišićima. U početku sam mislila da mi je od prethodnog napora i da je privremeno te da će brzo proći.

Ipak, stvar je bila malo složenija nego sam očekivala.
Nakon što me je iscrpljenost držala kod kuće nekoliko tjedana, nikako me nije u potpunosti popuštala, otišla sam na preglede da ustanovim što mi se događa. Pola godine kasnije dijagnosticirani su mi kronični umor i depresija. Napustila sam svoj posao te sam kod kuće počela držati repeticije djeci jer nisam bila sposobna nigdje raditi puno radno vrijeme. Svoje vrijeme s djecom rasporedim tako da mogu raditi najviše dva do tri sata i tada jednostavno moram leći i odmoriti.

Najveći problem mi je to što mi ljudi uglavnom ne vjeruju da stvarno imam problem. Čak ni vlastita obitelj mi nikad nije pružala podršku.
Nosim se više manje sama s ovim problemom i nastojim ga što manje spominjati.

Uz razne teorije raznih doktora ni dan danas ne znam točan uzrok mom umoru. Mislim da je glavnu ulogu odigrao stres. S obzirom na to da dolazim iz vrlo skromne obitelji, morala sam raditi uza studij, a potom obavljati dva posla da bih se stambeno osamostalila. Nisam znala što je godišnji odmor. Nisam se odmarala.

Budući da je pregledima teško utvrditi gdje je u organizmu žarište kroničnog umora, neki bliski liječnici su mi rekli da je to najvjerojatnije do glave. Često i sama mislim da nisu daleko od istine.

Tada sam počela dosta čitati literature o mom problemu…
Preokret u shvaćanju kroničnog umora dogodio se kad je u žarište proučavanja došao mozak, odnosno središnji živčani sustav. Umjesto da traže uzročnika navodne infekcije ili tragove ozljede, znanstvenici su počeli snimati mozak i mjeriti razine stresnih hormona.
Novom strategijom istraživači su otkrili da oboljeli od sindroma kroničnog umora imaju bitne biološke abnormalnosti u usporedbi sa zdravim ljudima. Mjerenja razine stresnih hormona i imuniteta te snimke moždane aktivnosti pokazali su jasne razlike između kronično umornih ljudi i zdravih.
Iako i dalje ima onih koji sumnjaju u biološku utemeljenost kroničnog umora, uspostavljen je konsenzus da je ta bolest ipak biološkog karaktera, čak i onda kad je uzrokovana psihičkim stresom.

Ukratko: Svatko tko pati od kronične bolesti ima poremećaj u biološkom mehanizmu, kaže James F. Jones, stručnjak za kronični umor u Američkom centru za kontrolu i prevenciju bolesti. Ne možete odvojiti um od tijela, jer psihologija je biologija. Sve što se događa u mozgu je kemijske ili električne prirode.

Sindrom kroničnog umora ne liječi se snagom volje. Premda psihološki čimbenici nesumnjivo igraju ulogu u nastanku bolesti, to ne znači da je pacijenti mogu otjerati voljom ili čarobnim riječima.
Terapija protiv sindroma kroničnog umora uključuje lijekove protiv bolova, antidepresive, psihoterapiju i tjelovježbu. Antidepresivi su sredstva za postizanje ravnoteže moždane kemije koja aktiviraju živčani sustav, posredno jačajući imunitet i otpornost na stres. Psihoterapija je važna zbog emocionalne podrške, ali i zbog učenja pozitivnom razmišljanju. Postupno vježbanje može pomoći pacijentu da se malo-pomalo vrati aktivnostima, poput fizikalne terapije nakon operacije kuka. Pacijente se ohrabruje da svaki dan pokušaju hodati nekoliko stotina metara duže, umjesto da se naglo iscrpe na dan kad im bude bolje.

Hvala vam na ovom portalu jer bar negdje mogu iznijeti svoj problem a da me ne osuđuju, a nadam se da mogu doprinijeti shvaćanju ovog problema te drugima na ovaj način pomoći i reći NISTE SAMI!

Pročitajte više o KRONIČNOM UMORU

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena.