Ulcerozni kolitis

KRONOVA BOLEST – KAZNA ILI BLAGOSLOV

Objave

Original objava naše čitateljice iz BiH…

Imala sam sedamnaest i trebalo je da biram matursku haljinu. Umjesto toga, birala sam krevet u praznoj sobi internog odjela travničke bolnice. Upravo sam se vraćala kući iz škole, kad me na pola puta presjekao bol u mišićima i zglobovima. Noge nisu bile moje. Ni slutila nisam da će još i jači bol od tog postati moja svakodnevnica. Trenutak kad mi je pedijatar rekao, o čemu se otprilike radi, izazvao je šok i nevjericu. Baš te bolesti spominjali smo na času internog nekoliko dana prije.

Morbus Crohn ili Colitis Ulcerosa. Kronova bolest ili Ulcerozni kolitis.
K 50 ili K 51. Ta 2008. obilježila je moj život i kada bih se opet rodila, bilo bi nemoguće zaboraviti ju.
Prvi susreti sa gastroskopijom i kolonoskopijom. Prvi susret sa ljekarom koji nije htio odobriti moje liječenje van kantona. Već pomenuti pregledi rađeni su bez anestezije uz strašne, zdravom čovjeku, nepojmljive bolove. Kada, prilikom jela i pića čak i u minimalnim količinama, trčite u wc i pritom šolju napunite sopstvenom svježom krvlju – vi ne znate šta se zapravo dešava unutar vas. U glavi ne možete ni pojmiti da postoji ta neka Kronova bolest. Ne možete pojmiti da vam dolazi glasnik, kojega Bog šalje i da će od sada vaš život biti drugačiji za tristo šezdeset stepeni. Ja nisam o ničemu guglala. Nisam se raspitivala. Previše je boljelo za uraditi bilo šta osim skvrčeno ležati. Sve se odjednom rušilo. U glavi se stvorila ta pregrada između nekad i sad. Kao mliječno staklo. Sve ono lijepo, bezbolno, vrištalo je iza dozivajući sadašnjost. Previše bolnu i još uvijek nejasnu. Prvi puta u životu, bojala sam se. Ljekar kod kog sam došla nije priznavao nalaze iz privatnih ordinacija. Njegova sujeta bila je povrijeđena. Nakon, „na pola“ urađene kolonoskopije, uključena mi je prvi put, mala doza lijeka Mesalazin. Do tad sam pila trojnu terapiju.Na inicijativu mojih roditelja, odlazimo u privatnu polikliniku, gdje me doktorica Mirjana Agačević hitno šalje na hospitalizaciju u UKC u Sarajevo, Klinika za gastroenterohepatologiju. Ta hospitalizacija obavljena je nekoliko godina kasnije. Dani su bili kao godine. Već duže vrijeme nisam išla u školu. Smještena sam na interni odjel. Ordinirajući ljekar uključuje u terapiju lijek Pentasa, kortikosteroide i klizme. Doktor Amin Đulabić tada je bio na „kruženju“, baš na tom odjeljenju. Svako jutro nakon vizite dolazio bi da „dojavi“ ima li kakvih promjena. Postoje ti neki momenti kada je dovoljno i da vam neko samo ljudski objasni šta se zapravo dešava sa vašim organizmom. Po izlasku iz bolnice stanje se opet pogoršalo i moji roditelji traže pomoć od direktora travničke bolnice. Sa njegovim preporukama dolazimo u ordinaciju doktora Asmera Karabega. Nakon detaljnih pretraga, prosljeđuje me doktoru Srđanu Gornjakoviću, koji je evo i trinaest godina poslije moj gastrić, Bogu hvala. Bolest je uzela danak i počele su se pojavljivati razne komplikacije, od reumatskih do pojave fistula te nastanka stenoza. Neki put se činilo da sve ovo nikad neće proći. Neki put sam opet bila optimistična i vjerovala kako će već sutra biti bolje. Postala sam razdražljiva, ranjiva, nesigurna. Imala sam otprilike trideset devet kilograma i bila živi kostur. Sve spomenuto izdešavalo se u periodu januar – decembar 2008. Kako objasniti momku od čega boluješ i suočiti se sa prekidom veze zbog „tvoje bolesti, jer on želi zdravu ženu koja će mu roditi zdravo dijete“. Bogu hvala, takve veze su samo bile pokazatelji koliko je Bog veliki i milostiv.

Danas je moj muž čovjek prepun ljubavi, pažnje i razumijevanja. Neko tko, u nekim momentima brine za mene više nego ja sama. Sreća je imati ga. Ni ne sjećam se kako se sve dalje odvijalo. Samo znam da sam uz veliku upornost mojih roditelja i nakon dugotrajne i mučne borbe, dobila odobrenje kantona za odlazak na UKCS. Počele su se nizati operacije. Prva, druga… peta. Sve su Bogu hvala i na moju sreću završile dobro. I stoma koju sam neko vrijeme nosila, uklonjena je. Sada je 2020. Maj je.

Evo već godinu ipo, nakon ponovne aktivacije bolesti, nakon mjeseci čekanja, plakanja, moljenja Boga, primam bilošku terapiju. Sreća je bila dobiti poziv od sestre Nezire da je terapija odobrena. Jedan od rijetkih momenata kad sam plakala od sreće. Postala sam pravi meteoropata. Dugo mi je trebalo smoći snage bilo kome pričati s čim se zapravo borim. Kron sam doživljavala kao „nešto“. Nešto što imam i što moram kriti. Nešto ružno, sramotno, o čemu treba šutjeti. Jer, za Boga, šta tko mora znati. Ljudi će me možda izbjegavati. Misliti će da je Kron prelazan, zarazan. Kako objasniti česte odlaske u wc, da ne smijem piti kafu, gazirane sokove, jesti ljuto, kiselo, začinjeno. Kako objasniti da postoje i drugi ljudi sa istom dijagnozom, a oni jedu i piju sve. Kako objasniti da je Kron individualan i da svačiji organizam ne reaguje isto. Moji roditelji su svo to vrijeme bili i ostali moji heroji. Moj vjetar u leđa i dosade, kako sam ih zvala jer bi me tjerali da jedem na silu. Jer bi me tjerali da unatoč bolovima ustanem iz kreveta. Oni su u treptaju oka stvarali lijekove, pravili hapice za podizanje željeza, za jačanje imuniteta. Mene je Kron naučio najteže životne lekcije. Putuje sa mnom godinama, kao vjerni pas. Kron me naučio reći NE. NE za mnogo toga. NE mnogo čemu. NE mnogima. Uči me biti sebi prva. U dobru me opominje da nastavim paziti na sebe. U zlu kori i psuje. Kron je moj alarm, moja vatra. Moje podbadalo u meni koje me opominje da se smirim. Kad plačem da moram prestati. Kad sam previše fizički aktivna da usporim. Naučio me pričati sa mojim crijevima i da ih osluškujem. Niko mi bolje od njih ni ne može reći niti odrediti šta smijem, a šta ne. Kron je moja opomena da se molim Bogu i da budem zahvalna za dobro, loše i najgore. Kad boli, boli samo mene. Drugima može biti žao. Ali drugi mi ne mogu otkloniti bol. Naučila sam i prihvatila da je šutjeti o Kronovoj bolesti, o bilo kojoj bolesti – bolest još veća. Naše društvo stigmatizira ljude sa bilo kojom bolešću. Stavlja ih za temu uz jutarnju kafu, kao poplavu, kao poskupljenje cigareta. Pa se o njima diskutuje. Posložiti stvari u glavi jednako je važno kao i pridržavati se ishrane i redovno uzimati terapiju. Kronova bolest može biti velika prekretnica i blagoslov, ako se na vrijeme naučimo nositi s njom. Okrenimo ju u svoju korist. Naučimo i primijenimo lekcije koje nam ispisuje. Na kraju, svaka bolest od Boga je da nas uputi nama samima. Prihvatimo ju raširenih ruku i zavolimo se konačno.

Šeherzada Delić – Mehić

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena.