Još kao beba od šest mjeseci imala sam febrilne konvulzije koje su trajale cijeli dan i cijelu noć, nisu me nikako mogli smiriti. Kao posljedica toga, kasnije sam dobila epilepsiju. Danas radim u jednoj osnovnoj školi u Zagrebu kao tajnica škole, a živim sa suprugom i našim sinom u zagrebačkoj okolici.
Za sebe mogu reći kako sam dobar primjer kako epilepsija nije ništa strašno, niti bolest koje se treba sramiti, naprotiv, treba što više pričati o njoj.
To je postalo kao kronična bolest, poput dijabetesa. To je nešto s čime se mora i može živjeti, a ključno je svojoj okolini što više govoriti o epilepsiji. Kao prvo da bi znali kako treba reagirati, a kao drugo da se skine ta neka stigma koja još uvijek postoji. Imam puno sreće što su me moji roditelji odgajali na takav način. Bodrili su me i podupirali da se bavi mnogim aktivnostima.
Bila sam veselo i druželjubivo dijete. Trenirala sam tenis kada sam krenula u osnovnu školu, više sam njega voljela nego recimo gumi-gumi. Išla sam na strane jezike. Roditelji su me poticali da se uz školu nečime bavim. Kada sam bila malena djevojčica imala sam učestale napade, ali niti jednog se ne sjećam.
Kako pravilno postupiti u slučaju epileptičnog napadaja
Ja sam napade dobila uvijek u snu, i to pred jutro. To je specifično za mene. Tako da se nikada ničega ne sjećam. Ne bih nikada imala neke nagovještaje ili bolove, migrene i slično. Uz liječnički nadzor i terapiju stanje se smirilo, da bi se epilepsija primirila za vrijeme puberteta, kada nisam imala niti jedan napadaj.
U dvadesetima sam opet dobila napadaje, ponavljali bi se u razmaku jednom godišnje. Znale su proći i godine da ga nema. Posljednji sam imala u rujnu 2016.
Nakon napada sam potpuno dezorijentirana, ne znam gdje sam, niti što je bilo. Svi mi uglavnom prepričavaju što se dogodilo. Čak neko vrijeme nakon što se osvijestim ne mogu ni govoriti, prođe i pola sata do sat dok ne dođem k sebi.
Kako sam sve epileptične napade, osim jednog koji me zadesio na poslu, zadobila u snu, obično su oko mene ukućani, prije su to bili roditelji, a sada je to muž.
Ovaj posljednji put je bio i naš sin s nama. On je primijetio da mi nije dobro i počeo je plakati, zatim je suprug došao i pomogao mi. Ono što preporučujem svakome tko se nađe uz nekoga tko ima epileptični napad je da ga okrenete na bok i položite mu glavu prema dolje, da se osoba ne uguši.
Sklonite sve oko te osobe, poput stolova, stolica, kako se ne bi ozlijedili dok im se tijelo trza. Nikako nemojte sprječavati tijelo, nego pustite da napad prođe i obavezno zovite hitnu. Nikako, ali nikako nemojte stavljati neke predmete u usta, poput olovki ili slično. To se prije preporučivalo, ali sada se zna da takvi predmeti mogu samo dodatno ozlijediti osobu.
Zahvaljujući medicini, to je sada kronična bolest
Nikada me nije bilo strah zbog toga što imam epilepsiju, ni kada sam bila djevojčica. Možda to malo dramatično izgleda za okolinu kada gleda napad, ali u pravilu to nije ništa tako strašno. Za epilepsiju hvala bogu ima lijeka.
Kada sam sa suprugom planirala proširenje obitelji neki su se liječnici prestrašili kako ću izdržati. Rodila sam zdravo dijete i to je najbitnije. A bojali su se jer nikad se ne zna kako će trudnoća utjecati na napadaje. Meni je sve prošlo odlično, imala sam mnogo pregleda, više nego zdrave trudnice. U dogovoru s neurologom prilagodili smo terapiju i stalno sam išla na kontrole.
Prije i za vrijeme trudnoće iznimno je bitno piti folnu kiselinu, kao i uzimati terapiju, jer današnji lijekovi nemogu naštetiti plodu.
Meni je najsmješnija reakcija kada nekome kažem da imam epilepsiju, kažu mi često: “Pa uopće ne izgledaš kao da imaš epilepsiju!” Što misle kako bi osoba koja boluje od epilepsije trebala izgledati? Zahvaljujući napretku medicine epilepsija je postala kronična bolest, koja se uz lijekove može potpuno kontrolirati. Smatram da epilepsija ne smije biti razlog da osobe koje od nje boluju budu u bilo čemu ograničene, bilo to školovanje, zaposlenje ili zasnivanje obitelji.
Najvažnije je da osobe koje boluju od epilepsije budu pozitivne i da žive život kao i ostali zdravi ljudi. Nikada se ne smiju sramiti ili osjećati manje vrijednima zato što boluju od epilepsije. Također je vrlo bitna i podrška okoline koju sam ja oduvijek imala u svojim roditeljima, bratu, suprugu, obitelji i prijateljima.
Bolesnici ne smiju dopustiti da im ona bude razlog da nešto ne mogu učiniti, dapače trebaju i moraju dati sve od sebe kako bi imali što kvalitetniji i ispunjeniji život. Na svojem primjeru vidim da kada osoba nije opterećena time što ima epilepsiju, već radi sve kao i svi ostali onda i ljudi u njenoj okolini koji znaju da osoba ima epilepsiju ne obraćaju pažnju na to.
Iznimno je važno redovito uzimati lijekove, odlaziti na kontrole neurologu, izbjegavati alkohol, spavati najmanje osam sati dnevno. Ako se drže ovih nekoliko jednostavnih pravila mogu živjeti sasvim normalan, lijep i ispunjen život.
Preuzeto sa jutarnji.hr
