Peptički čirevi predstavljaju oštećenja sluznice želuca ili gornjeg dijela tankog crijeva (duodenum), koja nastaju kada zaštitni sloj sluznice postane oslabljen, dopuštajući da kiseline i enzimi oštete tkivo ispod. Ova stanja mogu biti bolna i ako se ne liječe, dovesti do ozbiljnih komplikacija poput krvarenja ili perforacije stijenke želuca. Peptički čirevi mogu zahvatiti ljude svih dobnih skupina, iako su neki faktori rizika češći kod starijih osoba i onih s određenim životnim stilovima ili zdravstvenim stanjima.
Što uzrokuje peptičke čireve?
Peptički čirevi imaju više uzroka, od kojih su neki biološke prirode, dok su drugi povezani s načinom života i upotrebom lijekova. Razumijevanje različitih uzroka ključno je za uspješno sprječavanje i liječenje ovog stanja. U nastavku ćemo detaljnije opisati najvažnije uzročnike peptičkih čireva, uz osvrt na znanstvene činjenice i kliničke dokaze.
Infekcija bakterijom Helicobacter pylori (H. pylori)
Helicobacter pylori je najčešći uzročnik peptičkih čireva, odgovoran za 70-90% svih slučajeva čira. Ova bakterija se može naći u želucu i tankom crijevu mnogih ljudi, ali ne uzrokuje uvijek simptome ili razvoj čira. Kada dođe do infekcije, H. pylori prodire kroz zaštitnu sluznicu želuca i dvanaesnika, uzrokujući upalu. Ovaj proces oslabljuje sluznicu, omogućujući da želučana kiselina i probavni enzimi oštete tkivo, što dovodi do nastanka čira.
H. pylori je prenosiva bakterija, a najčešći načini prijenosa uključuju kontaminiranu hranu i vodu, kao i bliski kontakt sa zaraženom osobom. Znanstvena istraživanja pokazuju da se bakterija širi najviše u područjima s lošijim higijenskim uvjetima, gdje su infekcije češće. Unatoč tome, nisu svi zaraženi ovom bakterijom razvili čir, što ukazuje na to da su potrebni i drugi faktori poput genetske predispozicije ili interakcija s imunološkim sustavom kako bi se razvilo ovo stanje.
Dugotrajna upotreba nesteroidnih protuupalnih lijekova (NSAID)
Nesteroidni protuupalni lijekovi (NSAID), kao što su ibuprofen, aspirin i naproksen, mogu značajno povećati rizik od razvoja peptičkih čireva, posebno kada se koriste dugotrajno ili u visokim dozama. Ovi lijekovi ometaju prirodnu sposobnost želuca da stvara zaštitnu sluz i neutraliziraju kiselinu. Konkretno, NSAID inhibiraju enzime poznate kao ciklooksigenaze (COX-1 i COX-2), koji igraju ključnu ulogu u proizvodnji prostaglandina, tvari koje štite želučanu sluznicu.
Osobe koje redovito uzimaju ove lijekove, osobito stariji ljudi ili oni koji ih koriste za kronične bolove, izloženi su većem riziku od oštećenja želučane sluznice i razvoja čireva. Povećan rizik primjećuje se i kod onih koji kombiniraju NSAID s pušenjem ili alkoholom, jer ti čimbenici dodatno oslabljuju sluznicu želuca. Iz tog razloga, mnogi liječnici preporučuju uzimanje dodatnih lijekova, poput inhibitora protonske pumpe (PPI), kako bi se smanjio rizik od čira kod osoba koje moraju uzimati NSAID.
Pušenje i alkohol
Pušenje i alkohol igraju značajnu ulogu u povećanju rizika od peptičkih čireva, iako ne uzrokuju čireve sami po sebi. Nikotin iz cigareta stimulira lučenje želučane kiseline, dok istovremeno smanjuje protok krvi u sluznici želuca, čime se ometa proces prirodnog zacjeljivanja sluznice. Pušači koji su već zaraženi H. pylori ili koriste NSAID, izloženi su još većem riziku razvoja čira.
Alkohol, s druge strane, iritira i oštećuje sluznicu želuca, potiče prekomjernu proizvodnju kiseline te smanjuje sposobnost želuca da neutralizira kiselinu. Iako umjerena konzumacija alkohola ne dovodi izravno do čireva, prekomjerno pijenje značajno povećava rizik, pogotovo kod onih koji već imaju predispoziciju za peptičke čireve.
Pretjerano lučenje želučane kiseline (hiperaciditet)
Premda hiperaciditet nije čest uzrok peptičkih čireva kod opće populacije, postoje medicinska stanja koja uzrokuju prekomjerno lučenje želučane kiseline i povećavaju rizik od čira. Najpoznatiji primjer je Zollinger-Ellisonov sindrom, rijetko stanje koje uzrokuje tumore (gastrinom) u gušterači ili duodenumu. Ovi tumori proizvode velike količine gastrina, hormona koji stimulira proizvodnju kiseline u želucu, dovodeći do agresivnog oštećenja sluznice.
Osobe s ovim sindromom često razvijaju višestruke čireve u želucu i dvanaesniku, a njihovo liječenje zahtijeva specifične metode, poput kirurškog uklanjanja tumora ili dugotrajne terapije inhibitorima protonske pumpe.
Stres i prehrambeni čimbenici
Iako su stres i loše prehrambene navike nekada bili smatrani glavnim uzrocima čireva, danas znamo da oni više utječu na pogoršanje simptoma nego na sam nastanak čira. Međutim, kronični stres može uzrokovati fiziološke promjene u tijelu, uključujući povećano lučenje želučane kiseline i promjene u protoku krvi u želucu, što može pogoršati već postojeće čireve.
Slično tome, začinjena hrana, iako ne uzrokuje čir, može iritirati sluznicu želuca i izazvati nelagodu kod osoba koje već imaju čireve. Preporučuje se izbjegavanje začinjene, masne ili kisele hrane kod osoba koje imaju peptičke čireve kako bi se smanjila iritacija i bol.
Simptomi kod peptičkih čireva
Simptomi peptičkih čireva mogu se značajno razlikovati ovisno o njihovoj lokaciji, veličini i težini. Neki ljudi mogu imati blaže simptome koji se javljaju povremeno, dok drugi mogu doživjeti ozbiljne simptome koji zahtijevaju hitnu medicinsku intervenciju.
Bol u gornjem dijelu trbuha (epigastrična bol)
Najkarakterističniji simptom peptičkog čira je bol u gornjem dijelu trbuha, poznata kao epigastrična bol. Ova bol se obično opisuje kao peckanje, žarenje ili osjećaj grčeva, i javlja se između prsne kosti i pupka. Tipično, bol je najizraženija kada je želudac prazan, primjerice između obroka ili tijekom noći, jer tada želudac izlučuje želučanu kiselinu koja nadražuje već oštećenu sluznicu.
Bol može varirati u intenzitetu od blage do vrlo jake, a često se privremeno olakšava uzimanjem hrane, mlijeka ili antacida. No, to olakšanje je obično kratkotrajno jer se bol vraća nakon nekoliko sati. Neki pacijenti primjećuju cikličnost boli, koja se smiruje i vraća u redovitim intervalima.
Nadutost i osjećaj punoće
Osobe s peptičkim čirima često osjećaju nadutost, čak i nakon konzumacije male količine hrane. Nadutost može biti popraćena neugodnim osjećajem punoće u želucu, čak i kad nije puno hrane uneseno. Ovaj simptom nastaje zbog otežanog prolaska hrane kroz probavni sustav, budući da upala i oštećenja sluznice mogu usporiti rad želuca i duodenuma. Ovaj osjećaj može biti neugodan i ometati normalnu prehranu.
Mučnina i povraćanje
Mučnina je još jedan čest simptom peptičkog čira, osobito u težim slučajevima kada je upala izražena ili kada čir uzrokuje opstrukciju probavnog trakta. Povraćanje, iako rjeđe, može biti prisutno, posebno kod čira koji su doveli do sužavanja dijela dvanaesnika (stenoza). U takvim slučajevima, povraćanje može sadržavati nesvarenu hranu ili čak krv, što ukazuje na komplikacije poput krvarenja iz čira.
Kod težih slučajeva, povraćanje može biti znak hitnog medicinskog stanja, a pacijenti koji doživljavaju povraćanje krvi ili sadržaj nalik na “talog kave” (probavljenu krv) trebaju odmah potražiti liječničku pomoć.
Gubitak apetita i neobjašnjiv gubitak težine
Zbog boli i nelagode prilikom jela, osobe s peptičkim čirima često razvijaju smanjen apetit. Jelo može postati neugodno iskustvo, što rezultira manjim unosom hrane i, posljedično, nenamjernim gubitkom težine. Ovo je osobito uočljivo kod ljudi koji imaju dugotrajne ili neliječene čireve, jer stalna bol i probavni problemi mogu ometati normalne prehrambene navike.
Gubitak težine u kombinaciji s drugim simptomima, poput mučnine i povraćanja, može biti znak ozbiljnosti stanja i zahtijeva liječničku procjenu.
Podrigivanje i refluks kiseline
Podrigivanje i refluks kiseline često prate peptičke čireve, osobito kod osoba s čirevima u želucu. Žgaravica nastaje kada želučana kiselina prolazi iz želuca u jednjak, uzrokujući osjećaj pečenja iza prsne kosti. Iako refluks sam po sebi nije znak peptičkog čira, osobe koje pate od oboje često prijavljuju pogoršanje simptoma kada su prisutna oba stanja.
Podrigivanje također može biti posljedica nadutosti ili zadržavanja plinova, što je čest simptom kod ljudi s peptičkim čirevima, zbog promijenjene probave i funkcioniranja želuca.
Tamna stolica ili povraćanje krvi
Krvarenje iz peptičkog čira može uzrokovati ozbiljne komplikacije, a jedan od znakova krvarenja je tamna, gotovo crna stolica (melena), što ukazuje na prisutnost probavljene krvi. Ovaj simptom nastaje kada krv iz čira prolazi kroz probavni sustav i probavi se zajedno s hranom. Melena se često pojavljuje uz druge simptome anemije, poput umora, slabosti i vrtoglavice.
Povraćanje krvi (hematemeza) je još jedan alarmantan simptom koji zahtijeva hitnu medicinsku pomoć. Povraćanje krvi može biti svježa, crvena krv ili sadržaj nalik na talog kave, što upućuje na to da je krv djelomično probavljena u želucu. Ova stanja predstavljaju hitne slučajeve koji zahtijevaju hospitalizaciju i intenzivno liječenje, uključujući endoskopske zahvate ili kiruršku intervenciju.
Komplikacije peptičkih čireva
U slučajevima kada se peptički čir ne liječi ili se zanemaruje, mogu se pojaviti ozbiljne komplikacije:
- Perforacija: Čir može dovesti do perforacije stijenke želuca ili duodenuma, što omogućuje izlazak želučanog sadržaja u trbušnu šupljinu. Ovo stanje izaziva iznenadnu i jaku bol, a bez hitnog kirurškog zahvata može dovesti do peritonitisa, ozbiljne infekcije trbušne šupljine.
- Opstrukcija: Ožiljno tkivo koje nastaje uslijed čira može uzrokovati suženje (stenozu) u dvanaesniku, što ometa prolazak hrane i dovodi do povraćanja, gubitka težine i dehidracije.
- Krvarenje: Čir može uzrokovati eroziju krvnih žila u zidu želuca ili dvanaesnika, uzrokujući ozbiljno krvarenje koje se manifestira kroz hematemezu ili melenu. Ova komplikacija zahtijeva hitno liječenje kako bi se zaustavilo krvarenje i stabiliziralo pacijenta.
Dijagnoza peptičkih čireva
Dijagnoza peptičkih čireva ključna je za pravovremeno liječenje i prevenciju ozbiljnih komplikacija. Proces dijagnosticiranja obuhvaća detaljan razgovor s pacijentom o simptomima, liječnički pregled te niz specifičnih pretraga koje pomažu u potvrđivanju prisutnosti čira, utvrđivanju njegove veličine, lokacije i uzroka. Sljedeće metode i pretrage najčešće se koriste za postavljanje dijagnoze peptičkog čira.
- Anamneza i fizikalni pregled: Prvi korak u dijagnosticiranju peptičkog čira je temeljita anamneza. Liječnik će detaljno razgovarati s pacijentom o simptomima, uključujući prirodu, trajanje i intenzitet boli u trbuhu, te eventualne popratne simptome kao što su mučnina, povraćanje, gubitak težine ili tamna stolica. Poseban naglasak stavlja se na anamnezu upotrebe nesteroidnih protuupalnih lijekova (NSAID), konzumaciju alkohola, pušenje i moguće izlaganje bakteriji Helicobacter pylori.
Fizikalni pregled uključuje palpaciju trbuha, pri čemu liječnik može primijetiti osjetljivost u gornjem dijelu trbuha, osobito u predjelu iznad želuca. U nekim slučajevima, kod ozbiljnijih komplikacija, poput perforacije, mogu se primijetiti znakovi peritonitisa (napetost trbušnog zida) ili opće slabosti uslijed krvarenja.
- Testiranje na infekciju Helicobacter pylori: S obzirom na to da je Helicobacter pylori jedan od glavnih uzročnika peptičkih čireva, testiranje na ovu bakteriju važan je dio dijagnostičkog postupka. Postoji nekoliko metoda koje se koriste za otkrivanje prisutnosti H. pylori, a odabir metode ovisi o dostupnosti resursa i stanju pacijenta:
- Test daha (urea breath test): Ovaj neinvazivni test temelji se na sposobnosti H. pylori da razgrađuje ureu. Pacijentu se daje otopina koja sadrži označenu ureu, a zatim se mjeri razina ugljičnog dioksida u izdahnutom zraku. Povećana razina ugljičnog dioksida ukazuje na prisutnost H. pylori.
- Test krvi: Krvni test može otkriti prisutnost antitijela na H. pylori, no budući da antitijela mogu ostati u krvi i nakon što je infekcija izliječena, ovaj test nije uvijek pouzdan za otkrivanje trenutne infekcije.
- Stolni test (test fekalnog antigena): Ovaj test mjeri prisutnost antigena H. pylori u stolici i vrlo je pouzdan u otkrivanju trenutne infekcije, osobito nakon tretmana kako bi se provjerila učinkovitost liječenja.
- Biopsija želuca: Tijekom endoskopije liječnik može uzeti uzorak tkiva iz sluznice želuca kako bi ga testirao na prisutnost H. pylori. Biopsija se često kombinira s drugim dijagnostičkim pretragama.
- Endoskopija (gornja endoskopija ili ezofagogastroduodenoskopija – EGD): Endoskopija je zlatni standard u dijagnosticiranju peptičkih čireva. Tijekom ovog postupka, liječnik uvodi tanku, fleksibilnu cijev s kamerom (endoskop) kroz pacijentova usta i pregledava unutarnju površinu jednjaka, želuca i dvanaesnika. Ova metoda omogućuje izravan prikaz čira i procjenu njegove veličine, lokacije i ozbiljnosti. Također, endoskopijom se mogu otkriti eventualne komplikacije, poput krvarenja, perforacije ili ožiljnog tkiva koje može uzrokovati opstrukciju.
Tijekom endoskopije liječnik može uzeti uzorak tkiva (biopsiju) iz čira ili okolne sluznice, što je posebno važno za isključivanje raka želuca ili dvanaesnika, osobito u starijih pacijenata ili onih s atipičnim simptomima. Biopsija također može pomoći u potvrđivanju prisutnosti H. pylori infekcije.
Endoskopija je osobito korisna kod pacijenata koji imaju alarmantne simptome kao što su povraćanje krvi, melena (tamna stolica) ili nagli gubitak težine, jer omogućuje brzo dijagnosticiranje i terapiju, primjerice zaustavljanje krvarenja.
- Radiološke pretrage (barijeva kontrastna radiografija): U slučajevima kada endoskopija nije odmah dostupna ili nije prikladna za pacijenta, može se koristiti barijeva kontrastna radiografija (gornja gastrointestinalna serija). Ova pretraga uključuje gutanje otopine barija, radiološkog kontrastnog sredstva, koje oblaže unutarnju površinu želuca i dvanaesnika te omogućuje snimanje rendgenskih slika.
Barijeva radiografija može otkriti prisutnost čira i omogućiti liječnicima da vide nepravilnosti na sluznici želuca ili dvanaesnika. Međutim, ovaj postupak nije toliko precizan kao endoskopija i ne dopušta uzimanje biopsije, stoga se koristi uglavnom kao alternativna metoda kod pacijenata koji ne mogu podvrgnuti endoskopiji.
- Laboratorijske pretrage: Kod pacijenata sa sumnjom na komplikacije čira, kao što je krvarenje, provode se dodatne laboratorijske pretrage kako bi se utvrdilo opće zdravstveno stanje i eventualna anemija. Ove pretrage uključuju:
- Kompletna krvna slika (KKS): Smanjen broj crvenih krvnih stanica (anemija) može ukazivati na gubitak krvi zbog krvarenja iz čira.
- Testovi funkcije jetre i bubrega: Pomažu u procjeni općeg zdravstvenog stanja i procjeni učinka čira na druge organe.
- Razina željeza u krvi: Niska razina željeza može ukazivati na kronično krvarenje iz čira.
- Testiranje na Zollinger-Ellisonov sindrom: U rijetkim slučajevima, kada postoji sumnja na Zollinger-Ellisonov sindrom, liječnici mogu mjeriti razine gastrina, hormona koji stimulira proizvodnju želučane kiseline. Povišene razine gastrina mogu ukazivati na prisutnost tumora (gastrinoma) koji uzrokuje prekomjerno lučenje kiseline i razvoj čira. Ovaj sindrom je rijedak, ali se mora razmotriti kod pacijenata s višestrukim čirevima ili čirima koji ne reagiraju na standardne terapije.
Liječenje peptičkih čireva
Liječenje peptičkih čireva ovisi o uzroku, težini simptoma i prisutnosti eventualnih komplikacija. Cilj liječenja je smanjiti bol, zacijeliti čir, spriječiti njegove komplikacije te spriječiti povratak bolesti. U terapiji se najčešće koriste lijekovi koji smanjuju proizvodnju želučane kiseline, eradikacija infekcije Helicobacter pylori i promjene životnih navika. U težim slučajevima, kada lijekovi ne pomažu ili dođe do komplikacija, može biti potrebna i kirurška intervencija.
- Lijekovi za smanjenje želučane kiseline: Jedan od glavnih ciljeva terapije je smanjiti količinu želučane kiseline koja iritira čir. To se postiže primjenom nekoliko vrsta lijekova:
- Inhibitori protonske pumpe (IPP): IPP su lijekovi koji učinkovito blokiraju enzim odgovoran za stvaranje želučane kiseline. Ovi lijekovi najčešće se koriste u liječenju peptičkih čireva jer su vrlo učinkoviti u smanjenju lučenja kiseline i poticanju zacjeljivanja čira. Primjeri IPP-a su omeprazol, esomeprazol, lansoprazol i pantoprazol. Terapija ovim lijekovima traje obično 4 do 8 tjedana, ovisno o težini čira i odgovorima na terapiju.
- Antagonisti H2-receptora: Ovi lijekovi također smanjuju proizvodnju želučane kiseline, iako su manje učinkoviti od inhibitora protonske pumpe. Antagonisti H2-receptora uključuju ranitidin, famotidin i cimetidin. Oni se ponekad koriste kao alternativa IPP-u ili kao dodatak terapiji.
- Antacidi i alginati: Antacidi su lijekovi koji neutraliziraju već prisutnu želučanu kiselinu, što pruža brzo, ali kratkotrajno olakšanje simptoma. Oni se često koriste u kombinaciji s drugim lijekovima kako bi se ublažila bol i nelagoda. Alginati, poput alginata natrija, mogu stvoriti zaštitni sloj na površini želuca, čime se smanjuje kontakt kiseline sa sluznicom.
- Eradikacija infekcije Helicobacter pylori: Ako se potvrdi prisutnost infekcije Helicobacter pylori, liječenje uključuje kombinaciju antibiotika i inhibitora protonske pumpe kako bi se bakterija eliminirala i čir izliječio. Standardna terapija obično traje 7 do 14 dana i uključuje:
- Antibiotici: Kombinacija dva antibiotika koristi se kako bi se spriječila otpornost bakterije i osigurala učinkovitost terapije. Najčešće korišteni antibiotici su klaritromicin, amoksicilin i metronidazol. U nekim slučajevima, ovisno o lokalnoj otpornosti bakterija na antibiotike, liječnici mogu propisati i druge antibiotike.
- Inhibitori protonske pumpe: Ovi lijekovi smanjuju proizvodnju kiseline i omogućuju brže zacjeljivanje čira. Također stvaraju nepovoljno okruženje za rast H. pylori.
Nakon završetka terapije, pacijentima se može preporučiti ponovni test kako bi se potvrdilo da je infekcija H. pylori uspješno eliminirana.
- Lijekovi za zaštitu želučane sluznice: U nekim slučajevima, liječnici mogu propisati lijekove koji štite sluznicu želuca od djelovanja želučane kiseline i drugih iritansa:
- Sukralfat: Sukralfat je lijek koji se veže na oštećena područja sluznice i stvara zaštitnu barijeru, omogućujući brže zacjeljivanje čira. Ovaj lijek se često koristi kao dodatak terapiji za pacijente s teškim simptomima ili čirevima koji sporo zacjeljuju.
- Misoprostol: Ovaj lijek koristi se kod pacijenata koji moraju uzimati nesteroidne protuupalne lijekove (NSAID) unatoč riziku od razvoja čira. Misoprostol pomaže u zaštiti sluznice želuca stimulirajući proizvodnju zaštitnih tvari. Međutim, ovaj lijek može uzrokovati nuspojave, uključujući proljev i grčeve.
- Liječenje peptičkih čireva izazvanih NSAID-ima: Pacijenti koji uzimaju nesteroidne protuupalne lijekove (NSAID), poput ibuprofena ili aspirina, izloženi su povećanom riziku od razvoja peptičkog čira. Kod njih liječenje uključuje:
- Prestanak ili smanjenje upotrebe NSAID-a: Ako je moguće, liječnici će savjetovati prestanak uzimanja NSAID-a ili prebacivanje na alternative poput paracetamola, koji ne povećavaju rizik od čira. Ako pacijent mora nastaviti s uzimanjem NSAID-a, mogu se propisati inhibitori protonske pumpe ili misoprostol kako bi se zaštitila sluznica želuca.
- Promjene životnih navika: Osim lijekova, promjene u životnim navikama ključne su za uspješno liječenje i prevenciju povratka peptičkih čireva:
- Izbjegavanje pušenja i alkohola: Pušenje i konzumacija alkohola iritiraju sluznicu želuca i povećavaju rizik od razvoja i pogoršanja peptičkih čireva. Prestanak ovih navika može znatno poboljšati rezultate liječenja.
- Upravljanje stresom: Iako stres nije izravni uzrok peptičkih čireva, može pogoršati simptome. Tehnike za smanjenje stresa, poput meditacije, vježbi disanja ili joge, mogu pomoći u smanjenju simptoma.
- Prehrambene promjene: Iako ne postoji specifična dijeta za peptičke čireve, preporučuje se izbjegavanje hrane koja iritira želudac, poput začinjene, masne hrane, kofeina i gaziranih pića. Redoviti, manji obroci mogu pomoći u smanjenju iritacije želuca.
- Kirurško liječenje: Iako se većina peptičkih čireva može uspješno liječiti lijekovima, u rijetkim slučajevima kada čir ne reagira na terapiju ili se jave ozbiljne komplikacije poput perforacije, krvarenja ili opstrukcije, može biti potrebna kirurška intervencija. Vrste kirurških zahvata uključuju:
- Vagotomija: Ovaj zahvat uključuje presijecanje vagusnog živca, koji kontrolira lučenje želučane kiseline. Smanjenjem živčanih impulsa smanjuje se proizvodnja kiseline, čime se sprječava daljnje oštećenje sluznice.
- Antrektomija: Ovaj postupak uključuje uklanjanje dijela želuca (antrum) koji proizvodi hormon gastrin, koji stimulira proizvodnju kiseline.
- Popravak perforacije ili krvarenja: Ako dođe do perforacije želuca ili dvanaesnika, kirurški zahvat je nužan kako bi se zatvorila perforacija i spriječila infekcija (peritonitis). Krvarenje iz čira također se može kirurški zaustaviti.
Izvori:
National Institute of Diabetes and Digestive and Kidney Diseases (NIDDK). Peptic Ulcers (Stomach Ulcers): Symptoms & Causes.
https://www.niddk.nih.gov/health-information/digestive-diseases/peptic-ulcers-stomach-ulcers/symptoms-causes
Mayo Clinic. Peptic Ulcer – Symptoms & Causes.
https://www.mayoclinic.org/diseases-conditions/peptic-ulcer/symptoms-causes/syc-20354223
Cleveland Clinic. Peptic Ulcer Disease.
https://my.clevelandclinic.org/health/diseases/10350-peptic-ulcer-disease
UCI Health. (2023). Peptic Ulcers.
https://www.ucihealth.org/blog/2023/10/peptic-ulcers
Penn Medicine. Peptic Ulcer Disease.
https://www.pennmedicine.org/for-patients-and-visitors/patient-information/conditions-treated-a-to-z/peptic-ulcer-disease
Slike su napravljene pomoću AI.
