Ja ovdje ne želim sada pričati o samim simptomima niti o samoj bolesti, nego o onom najbitnijem – prihvaćanju sebe, ljepoti života i najbitnijoj poruci – NIKADA NE ODUSTAJ!
Početkom 2018. godine doznala sam svoju strašnu dijagnozu koja mi je davala svega osam mjeseci života.
Dijagnosticirana mi je rijetka bolest pluća i davali su mi osam mjeseci života. Bilo je prestrašno, ali sada nakon svega kada bolje promislim, zadnji mjesec dana oporavka bio mi je nasretniji mjesec mog života.
Prestala sam trčati za životom i shvatila koliko je samo življenje bitno, koliko je lijep svijet oko nas i koliko jako želim živjeti s ljudima koje volim te raditi stvari koje volim i želim. Prvi put nakon dugo vremena sam vidjela plavo nebo i prekrasna zelena stabla, čula cvrkut ptica,…
Budila sam se sretna i zahvalna samo zato što mogu još jedan dan provesti ovdje, dok sam prije cijeli život tražila odobravanje drugih i stresirala se zbog raznoraznih sitnica.
Godine samokritike, sumnje, stresa, dijeta, psihičko i fizičko guranje same sebe, to je dovelo moj imunitet do kolapsa i sama sam odgovorna što sam se ozbiljno razboljela.
Tih zadnjih godina prije bolesti život mi je prouzročio nekoliko događaja koji su se ponekad činili nestvarnima, poput smiješnih pogrešaka koje je napravio moj odvjetnik, što me dovelo do rane dijagnoze i tako mi dalo šansu za život. Vidjela sam znakove posvuda, kao da mi je netko želio poručiti ‘ne odustaj‘.
Još za kraj, hvala svim važnim ljudima u mom životu, volim vas svim srcem i plućima!!
