Teniski lakat podrazumijevamo bolest ili sindrom prenaprezanja mišića ispružača (ekstenzora) šake na svom tetivnom hvatištu za nadlaktičnu kost. Stoga kažemo da teniski lakat spada u skupinu entezopatija ili entezitisa (degenerativne upalne promjene tetivnih pripoja za kost) i ujedno u najčešće zastupljenu entezopatija uopće.
U medicini se to stanje naziva i lateralni ili radijalni epikondilitis (prema epikondilu nadlaktične kosti, tj. mjestu gdje se hvataju ekstenzorni mišići šake – vanjski dio lakta). Postoji i medijalni ili ulnarni epikondilitis (unutarnji dio lakta) koji nastaje radi preopterećenja pregibača (fleksora) mišića podlaktice i šake, koji rade upravo suprotnu kretnju od ekstenzora, dakle stišću šaku. Kod sportaša se ta entezopatija naziva lakat bacača koplja ili golferski lakat.
Trošenje i zamor mišićnih skupina
Prvi opisi teniskog lakta datiraju s kraja 19. stoljeća, upravo kod sportaša, posebice tenisača. Nedugo zatim, bolest je opisana i u drugih zanimanja kod kojih je prisutan rad s čvrsto stisnutom šakom i učestalim ispružanjem šake. Tako je bolest opisana u limara, kovača, pekara, postolara, poslije i u vozača kamiona, zubara, daktilografa, kad zapravo već govorimo i o mogućem profesionalnom oboljenju.
Učestalom i prekomjernom upotrebom navedenih mišićnih skupina u nekim zanimanjima i sportovima, na neki način dolazi do bržeg trošenja i zamora hvatišta mišića i pojave prvih simptoma.
Prevladavajući simptom je bol u području vanjske strane lakta, na mjestu hvatišta ispružača šake za vanjski epikondil donjeg dijela nadlaktične kosti. Bol u početku može biti blaga, ali se vremenom (osobito pri daljnjem korištenju šake) bolovi sve više pojačavaju, tako da poslije mogu u cijelosti ometati uobičajene radne, kućne i sportske aktivnosti bolesnika. Tipično, bolnost na dodir najizraženija je na samom hvatištu tetive za kost (vanjski dio lakta). Važno je spomenuti da pokreti u zglobu lakta gotovo nikad nisu ograničeni. Neki put bolnost se iz mjesta izvorišta boli (vanjski dio lakta i nadlaktice) može proširiti prema podlaktici sve do prstiju.
Dijagnosticiranje
Postoje određeni testovi koji nam služe kao putokaz prema ispravnoj dijagnozi.
Najpoznatiji od njih je Millsov test (prema autoru koji ga je prvi opisao). Sastoji se u tome da ispitivač pruža otpor nastojanju bolesnika da ispruži stisnutu šaku dok je ruka ispružena u laktu. Pri takvom testiranju najjača bol se tipično javlja u području hvatišta mišića ispružača za vanjski epikondil nadlaktične kosti. Zbog istih razloga, vrlo često se javlja bol pri običnom rukovanju.
Osnovni laboratorijski nalazi i rtg slike lakatnoga zgloba najčešće su uredni. Pri jasnoj kliničkoj slici najčešće nije niti potrebna dodatna obrada, nego se odmah prelazi na liječenje.
Terapija
Nakon postavljanja dijagnoze teniskoga lakta, u prvoj fazi je potrebno izbjegavati sve provocirajuće pokrete koji dodatno pogoršavaju simptome epikondilitisa.
Dakle, preporučuje se rasterećenje tog područja uz primjenu analgetika ili nesteroidnih antireumatika za ublažavanje bolova, koji mogu biti intenzivni u početku bolesti. Lokalno, na mjesto najjače boli, vrlo je korisna i učinkovita primjena hladnih obloga, ili još bolje leda, nekoliko puta dnevno pet do 10 minuta.
U akutnoj fazi je korisna i primjena lokalne infiltracije kortikosteroida (tzv. blokade) u području neposredno ispod ili oko hvatišta tetive za kost.
Postupnim smanjenjem bolova, prelazi se na provođenje medicinske gimnastike (vježbi) za navedeno područje. Najvažnije je dobro istegnuti skraćene mišićne i vezivne strukture. Druge vrste vježbi rijetko su potrebne. U kasnjim fazama bolesti od drugih fizikalnih procedura može se primijeniti ultrazvuk na mjesto boli te elektroterapija (TENS).
Također, u liječenju teniskog lakta jako je važna i manualna terapija koja bi išla u smjeru funkcionalne i frikcijske masaže zahvaćenog mišića i tetive,
postizometrička relaksacija te mobilizacija humeroradijalnog zgloba koji može biti jedan od faktora koji mogu uzrokovati samu pojavu ali i pojačanje boli u tom području.
Postupnim popuštanjem bolova bolesniku sugeriramo da polagano počne s uobičajenim dnevnim aktivnostima uz korištenje zaštitne poveske pri većim mišićnim aktivnostima. Zaštitna poveska se postavlja preko gornjeg dijela podlaktice zahvaćene ruke i ima zadaću rasterećenja još uvijek nedovoljno oporavljenog pravog hvatišta mišića ispružača. U tom slučaju se većina opterećenja zadržava u visini neelastične poveske, koja se nalazi nekoliko centimetara ispod pravog hvatišta mišića. Zaštitna poveska ima neobično važnu ulogu u sprječavanju nastanka novih epizoda teniskog lakta. Istodobno se preporučuje temeljito zagrijavanja mišića prije zahtjevnijih radnih i sportskih aktivnosti.
Ako navedenim metodama liječenja teniskoga lakta ne dođe do poboljšanja, moguće je provesti i kirurško liječenje. U literaturi se navodi da između pet do 10 posto bolesnika ne reagira na konzervativno (nekirurško) liječenje. Kirurško liječenje je indicirano u perzistentnim slučajevima, nakon šest mjeseci neuspješnog nekirurškog liječenja ili u slučaju učestalih recidiva (pogoršanja ili povrata) bolesti koji interferiraju s uobičajenim životnim aktivnostima.
