Pri ozljedama gležnja, posebno ako su praćene jakim bolom, svakako se preporučuje odlazak liječniku, no do tog trenutka mogu vam pomoći neke mjere samopomoći.
Uganuće gležnja je ozljeda, odnosno istegnuće ligamenata gležnja koji podupiru gležanj. Uganuće gležnja je najčešće posljedica nespretnog kretanja, izvođenja neke vježbe ili pogrešnog doskoka na nogu.
Faktori poput hodanja u visokim potpeticama, bavljenja sportovima koji uključuju doskoke (gimnastika, balet, košarka, odbojka, atletika i sl.) povećavaju rizik od uganuća gležnja. Uganuće gležnja kod djece nije čest problem jer su djeca izrazito fleksibilna.
Iako nakon uganuća gležnja možemo imati čitav raspon ozljeđivanja i to od neznatne ozljede ligamenata zgloba pa sve do kompliciranih unutarzglobnih prijeloma, ipak je najčešće riječ o ozljedi ligamenata i to najčešće o ozljedi lateralnog ligamentarnog kompleksa gležnja. S obzirom na jačinu ozljede i posljedičnu ozljedu sveza lateralnog kompleksa gležnja razlikujemo tri stupnja ozljede, a to su istegnuće, djelomično puknuće te potpuno puknuće (lat. ruptura) sveze.
Liječenje ovisi o ozbiljnosti ozljede. Iako lijekovi protiv bolova mogu biti sve što vam je potrebno, medicinska procjena je potrebna da bi se otkrilo kako ste uganuli gležanj i što je potrebno za oporavak. Nerijetko je ozljeda znatno kompliciranija nego što se to na prvu čini.
Pri ozljedama gležnja I. stupnja bol se uglavnom osjeća pri pokretu i pritisku na gležanj, a oteklina je mala ili je i nema. U tom slučaju govorimo o istegnuću gležnja.
Pri ozljedama II. stupnja bol se osjeća i u mirovanju, pri svakom pokretu se pojačava, a gležanj je otečen. Tu ozljedu karakterizira i djelomično prsnuće ligamentarnog sustava. Za razliku od ozljeda prvog stupnja kod kojih do potpunog oporavka dolazi u roku od nekoliko dana, u ovom su slučaju često potrebna i dva do tri mjeseca.
Ozljeda III. stupnja ujedno je i najteža jer do puknuća dolazi na više mjesta, a oštećena je i zglobna čahura. Bol je vrlo snažan, onemogućava svaki pokret, pa tako i hod, a oteklina je velika. Zbog unutarnjih krvarenja vidljiv je i veliki hematom.
Mjere samopomoći
Liječničku pomoć trebalo bi potražiti ako osjećate simptome ozljeda II. i III. stupnja, a u svakom slučaju je korisna i potrebna samopomoć koja uključuje sljedeće postupke:
Odmorite nogu
Ne biste smjeli nastaviti raditi ono što je uzrokovalo ozljedu. Sjednite i stavite nogu na povišeno. Tijekom barem 24 sata od trenutka kad je došlo do ozljede nastojte kretanje svesti na najmanju moguću mjeru.
Stavite led na gležanj
Ako stavite led na nogu, manje će nateknuti i manje će vas boljeti. Najlakše je uzeti nešto iz zamrzivača (vrećicu graška) i zamotati u krpu pa zatim staviti na gležanj. Nemojte stavljati led direktno na kožu. Led je dovoljno držati na gležnju oko 20 minuta. Jednom kad omotate nogu zbog pritiska, dodajte led s vanjske strane zavoja. Nemojte spavati s ledom na nozi.
Zamotajte nogu
Čvrsto omotajte nogu od prstiju do koljena, no ne toliko da si prekinete dotok krvi u stopalo. Važno je napraviti pritisak na mjestu ozljede kako biste smanjili oteklinu. Pritisnite nožni palac dok ne pobijeli. Ako se boja odmah ne vrati u prst, to znači da ste prejako zamotali nogu. Skinite zavoj kad idete spavati.
Stavite nogu na nešto povišeno
Gležanj vam mora biti u višoj razini od kuka kako bi se dodatno smanjila oteklina.
Dijagnostika i liječenje
Na početku pregleda liječnik uvijek pridaje značajnu pozornost bolesnikovu iskazu o nastanku ozljede, a potom kliničkim pregledom procjenjuje slijedeći princip pravila koji se nazivaju “Ottawa ankle rules” je li potrebno načiniti rendgensku snimku gležnja i/ili stopala. Pri kliničkom pregledu zbog toga palpira i lisnu i goljeničnu kost i to osobito pomno stražnji rub te vršak, kao i osnovicu V. kosti donožja te čunastu kost stopala. Nakon toga liječnik testovima procjenjuje je li prilikom ozljeđivanja došlo i do ozljede vezivnog spoja goljenične i lisne kosti (lat. syndesmosis tibiofibularis) ili čak do posebnog tipa prijeloma gornjeg kraja fibule koji se naziva “Maisonneuve fracture”.
Na kraju pregleda liječnik ispituje stabilnost gležnja s dva testa – testom prednje ladice kojim procjenjuje integritet prednje talofibularne sveze te tzv. “talar tilt testom” koji se naziva i “inversion stress test” i kojim procjenjuje integritet kalkaneofibularne sveze. Valja istaknuti da točnosti procjene jačine ozljede pridonosi i ponovni pregled ozljeđenika i to tri do pet dana nakon prvog pregleda.
Danas je osnova liječenja ligamentarne ozljede gležnja tzv. funkcionalno liječenje i smatra se da u liječenju nema mjesta dugotrajnoj imobilizaciji zgloba. Naime, imobilizacija može rezultirati ograničenjem pokretljivosti (kontrakturom zgloba), atrofijom mišića potkoljenice i stopala te gubitkom propriocepcije. Ipak valja istaknuti potrebu činjenja longete od sadre ili plastičnih materijala svim bolesnicima odmah nakon ozljede i to radi sprečavanja tendencije bolnog i otečenog gležnja da postavi stopalo u ispruženi položaj i to tako da bude još i blago uvrnuto prema unutra, a taj položaj ne samo da postavlja već ozlijeđene ligamente u loš položaj za cijeljenje nego značajno usporava dobivanje punog opsega pokreta.
Nakon prvih 72 sata tijekom kojih se ta longeta može nositi čitavo vrijeme ona se tijekom daljnjeg liječenja koristi samo tijekom noći. Naime, nakon tog vremena se zglob tijekom dana zaštićuje ortozom koja omogućuje kretnje stopalom prema gore i dolje, ali ne i u stranu čime se daje poticaj i poboljšava proces cijeljenja ligamenata. Najbolje rezultate daje nošenje ortoze ispunjene zrakom ili gelom, a takav princip liječenja se može provesti i ako ozljeđenik nosi ortozu za gležanj na vezivanje.
Već tijekom inicijalne etape liječenja ozljeđenika valja uputiti da provodi vježbe za održavanje pokretljivosti zgloba, a od velike je važnosti i potreba za što ranijim započinjanjem opterećivanja ozlijeđene noge i to isprva uz pomoć podlaktičnih štaka.
Cilj druge etape liječenja, koja u pravilu započinje oko tjedan dana nakon ozljede i koja obično traje oko tri tjedna jest dobivanje punog opsega pokreta te započinjanje provođenja vježbi jačanja mišića aktivnih stabilizatora zgloba od kojih su najvažniji peronealni mišići te započinjanje provođenja vježbi propriocepcije na balansnoj dasci i to isprva obavezno na obje noge.
Tijekom treće etape, koja obično traje oko tri tjedna prelazi se s izvođenja izometričkih vježbi snaženja muskulature na dinamičke vježbe snaženja prilikom kojih se najčešće čine vježbe s elastičnom gumom za vježbanje. Osim toga, tijekom ove etape čine se vježbe podizanja na prste te izmjeničnog hodanja na prstima i petama. Vježbe propriocepcije se započinju činiti samo na ozlijeđenoj nozi i to s vremenom i zatvorenih očiju. Naravno da trajanje i druge i treće etape može biti i nešto kraće jer ovisi u prvom redu o stupnju ozljede, odnosno ukoliko nema jače boli kada se dobije pun opseg kretnji tada se može brže napredovati tijekom druge i treće etape liječenja.
Zadnja etapa funkcionalnog liječenja započinje s trčanjem i potom se prelazi na specifični sportski trening, a savjetuje se nošenje ortoze za gležanj na vezivanje tijekom tog razdoblja.
Kirurško liječenje je danas rezervirano samo za bolesnike koji nakon provedenog liječenja imaju tegobe. Ukoliko je osnovna tegoba bol tada se savjetuje detaljna dijagnostička obrada i to u prvom redu magnetska rezonanca zbog mogućeg koštano-hrskavičnog oštećenja gležanjske kosti, a ukoliko se uz bol javljaju i povremene otekline uz ograničenje pokretljivosti tada treba sumnjati na tzv. anterolateralni sinovijalni sindrom sraza (engl. anterolateral impingement of the ankle). U oba slučaja od pomoći je artroskopija gležnja. No, s druge strane ukoliko je osnovna tegoba osjet nestabilnosti u zglobu ili pak ponavljajuće ozljede tada se savjetuje jedan od brojnih kirurških zahvata kojim se pojačavaju i/ili rekonstruiraju ligamenti lateralnog kompleksa. Danas se najviše rabi Broströmova metoda nakon koje je potrebna rehabilitacija između 4 i 6 mjeseci do ponovnog započinjanja sportske aktivnosti.
Prevencija ozljede uganuća gležnja
Nažalost uganuće gležnja je ozljeda koja se često ponavlja. Kada se to dogodi nastaju ponovna oštećenja već prethodno nastalog ožiljnog tkiva, koje sa svakom idućom ozljedom postaje sve slabije i sve manje zadržava svoju primarnu funkciju – stabilizaciju gležnja – pa takav zglob postaje kronično nestabilan.
Stoga je potrebno obratiti pozornost na nekolicinu stvari kako bismo smanjili učestalost ponavljanja:
- Odabir pravilne i kvalitetne obuće
- Pravilno jačanje mišića potkoljenice i stopala
- Pravilna stabilizacija gležanjskog zgloba
- Vježbe balansa i propriocepcije kako bi se dobila bolja kontrola stopala
- Održavanje odgovarajuće tjelesne mase
- Rješavanje problema sa vidom kod populacije koja ih ima (osobito kod starijih)
- Provedba preventivnih programa kod sportaša.
