Pozdrav svima koji čitaju ovaj članak i ovaj portal, zaista super stvar i vjerujem da će biti od pomoći mnogima. Imate moju podršku!
Moja vam priča počinje kada sam imao 51 godinu. Bila je subota, ja i žena kući, naš sin jedinac je prije 2 sata izašao vani sa društvom. Naizgled, subota kao i svaka druga.
Negdje oko jedan sat iza ponoći zvoni mi mobitel, a već smo bili legli, budi me zvonjava iz sna, pogledam na mobitel – nepoznat broj.. Pomišljam na najgore i javljam se, zvali prijatelji moga Marka da je imao tešku prometnu nesreću i da je u bolnici.. Presjeklo me, gušilo, oduzelo mi noge, glas, u glavi zbrka,… Od šoka nisam sigurno došao sebi nekoliko minuta, napokon sam se uspio sabrati, žena je bila kraj mene i vjerojatno sve čula, plakala je.
Da ne duljim dalje, pošto je ova moja priča o mojoj bolesti a ne o sinovoj prometnoj, samo ću reći da je uspio preživjeti i danas ima svoju obitelj, ali zdravlje mu je nepovratno uništeno.
Ono zašto njega spominjem je vjerojatno uzrok mojoj bolesti. Koliki sam stres taj put doživio i cijelo vrijeme skoro godinu dana iza dok se oporavljao, teško je opisati. Dovoljno je naglasiti da sam tada posijedio doslovno u tjedan dana.
Dvije godine nakon svega, dolazi novi šok.
Stalno sam osjećao slabost, i onda na nagovor suruge napokon otišao kod doktora koji me poslao izvaditi krv. Nije bila dobra; leukociti su bili nenormalno povišeni, pa me poslalo vaditi i koštanu srž.
Nakon svih nalaza saopćili su mi lošu vijest – leukemija, da mi je ostalo svega od nekoliko mjeseci života do najviše pet godina, ovisno kako se bolest bude razvijela. Najbitniji savjeti su mi bili da odmah prestanem s poslom, da se povučem iz grada i živim što mirnije i opuštenije, ako je moguće sa što manje stresa. Ipak je ovo sada moja bitka.
Nisam dobio kemoterapiju, niti bilo kakvu trajnu terapiju. Znam da su mnogi oboljeli kao ja uzimali alternativne lijekove, konopljino ulje i slično, ili su prešli na makrobiotiku.
Naravno, bilo je tu i oscilacija, znali su leukociti skočiti i preko dvjesto tisuća. Ali ubrzo bi se stanje smirilo i onda bi ponovo pali ispod sedamnaest tisuća.
Odmah poduzimam sve što mi je liječnik preporučio i odlazim na selo u svoju staru kuću. Osim što sam se maknuo iz grada, nisam ništa bitnije promijenio u životu: hrana je više manje ostala ista (mogao bi ju nazvati tipičnom mediteranskom), osim što jedem sve domaće a ne kupovno. Druženje sa svojim prijateljima, rad oko kuće,…. sve. Jedino što sam potpuno izbacio je stres. Više se ne živciram niti kada gubim na karata. 🙂
Upravo prolazi dvanaesta godina, a ja sam još uvijek tu sa vama.
Ne dam se. Shvatio sam u ovoj svojoj situaciji da je život dar i živim punim plućima svaku njegovu sekundu. Divim se životu oko sebe.
Moja poruka, izbacite stres iz života koliko je god to moguće. Živite dan po dan. Ja sam vjerojatno imao i sreće što volim hranu koju volim jer mi je doktor rekao da ne trebam ništa mjenjati oko toga.
