Bipolarni poremećaj

Život Sa Bipolarnim Poremećajem (Manična Depresija)

Objave

Sve je bilo u redu dok nisam diplomirao i počeo tražiti posao. Živio sam normalnim životom, u normalnoj, urednoj obitelji, bez trauma i većih zdravstvenih problema. I onda, kada sam lani u listopadu postao magistar struke, prijavio sam se na biro i mogao se, barem nakratko, opustiti i uživati, pojavili su se ozbiljni psihički problemi, koji su osam mjeseci kasnije rezultirali dijagnozom bipolarnog poremećaja.

Krenulo je bez najave. I bez ikakvog opipljivog razloga. Prvi znakovi bili su pojačana šutljivost i nezainteresiranost, koja je rasla sve do potpune socijalne izoliranosti.
Iza Nove godine povukao sam se u sebe, druženja s prijateljima bila su mi sve veća tlaka, na kavi ne bih prozborio ni riječ… A onda početkom veljače stanje mi se posve pogoršalo, nisam imao volje doslovno ni za što.

Sve kulminiralo kada je majka jedan dan oko 17 sati došla s posla i zatekla me u pidžami u krevetu kako buljim u zid. Prethodno se nisam javljao na mobitel, a prijateljima koji su mu zvonili nisam htio otvoriti vrata.
Prijatelji su posumnjali da je riječ o depresiji i majka me odvela obiteljskom liječniku. Dobio sam uputnicu za psihijatra, otišao na pregled u bolnicu, ali sa psihijatrom nisam htio progovoriti ni riječ. I ostao sam bez dijagnoze.
Majka nije posustala, za nekoliko dana me odvela drugom psihijatru, koji me uspio privoliti na kraći razgovor. Dobio je dijagnozu duboke depresije, s kompleksnim graničnim doživljajem realiteta. I krenuo sam na terapiju antidepresivima.
Odlazio sam na kontrolu svakih 15 dana. Psihijatar mi je postupno smanjivao terapijsku dozu antidepresiva, a ja sam primjećivao da mi je sve bolje. Sredinom travnja sam nakon dva i pol mjeseca izašao vani, a tijekom svibnja živnuo, praktički kao prije depresije.

Činilo se da se sve vraća u normalu, opet sam imao volje za druženja i različite aktivnosti. Upisao sam se u šahovski klub i u školu stranih jezika kako bi usavršio engleski. Čak sam našao i posao.
Međutim, ipak nije sve bilo u redu kako je izgledalo. Malo-pomalo ušao sam u drugu krajnost. Pojačao sam tjelesnu aktivnost i sve manje spavao, svega tri do četiri sata dnevno. Čak sam i pričao sve brže… Tražio sam stalno nove izazove, novu zanimaciju. Učlanio sam se u knjižnicu i počeo “gutati” knjige. Učlanio sam se u jednu političku stranku. I u “Naš Hajduk…

Promijenio sam i fizički izgled. Obojio pramenove, pustio bradu, probio uho. I upustio se u noćni život.
Bio sam vani po cijele noći. Plesao i “hvatao” cure. Da ne bude zabune, nisam postao promiskuitetan, ali mi je seksualna energija bila pojačana. A ranije sam bio prilično sramežljiv… Sada mi je, pak, samopouzdanje prilično skočilo, u društvu sam vodio glavnu riječ, nisam imao problema s prilaženjem djevojkama.
Uglavnom, sve to rezultiralo je novim posjetom psihijatru. I onda sam, 23. lipnja, dobio pravu dijagnozu.

Liječnik mi je rekao da se ipak ne radi o depresiji, nego bipolarnom poremećaju, koji se često naziva i manična depresija zbog osciliranja raspoloženja između dvije krajnosti: depresije i manije, odnosno euforije. Psihijatar je, očekivano, dijagnosticirao da sam trenutno u fazi manije, uz napomenu kako sam svjestan svoga stanja, ali ga ne mogu kontrolirati. Iz terapije mi je izbacio antidepresive i zamijenio ih antipsihoticima.
Nova terapija je, dodaje, počela davati rezultate. Bioritam mi se vraća u normalu, još uvijek spavam manje nego dok sam bio zdrav, ali zadovoljan sam što mi se noćna satnica produljuje. I govor mi se usporio i ide prema normali, kao što se smanjuje i potreba za neprestanim aktivnostima…

Svjestan sam da se s ovom dijagnozom neću moći izliječiti i da će biti oscilacija raspoloženja, ali će uz terapiju one biti blage.

Želim da se s ove dijagnoze skine stigma, da ukažem kako osobe s bipolarnim poremećajem koje su na redovnoj terapiji mogu normalno funkcionirati i biti produktivni članovi društva.
Iako na prvu zvuči apsurdno, ova dijagnoza mi je donijela dosta dobroga i zbog toga sam postao kompletnija osoba.
Stanje manije mi je omogućilo da proživim ono što sam oduvijek htio, ali su me neke moje barijere kočile. Sada su se te barijere srušile, otkočio sam se, upoznao puno novih ljudi… Stanje manije na različite ljude različito djeluje, ovisno o stupnju inteligencije, sklonostima…
To stanje euforije treba usmjeriti, kako se ne bi skrenulo u neke poroke i općenito loše stvari. Ja sam u tome uspio. I siguran sam da ću biti dobro jer s terapijom više neću upadati u duboku depresiju, niti previše “odletjeti” u maniju.

Bipolarni poremećaj je obilježen naizmjeničnim razdobljima maničnog, depresivnog i normalnog raspoloženja, od kojih svaki traje tjednima do mjesecima. Najčešće se javlja u razdoblju od sredine adolescencije do sredine 20–ih godina života, a europske statistike pokazuju kako od njega boluje svaka stota osoba.

Nažalost, kod neliječenih ili nedovoljno liječenih bolesnika visok je postotak suicida, što je najgori mogući ishod bolesti. Samoubojstva su najčešća u depresivnoj fazi, ali i nakon izlaska iz manične epizode.

Priča i slika preuzeti sa slobodnadalmacija.hr

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena.