Cerebralna paraliza – uzrok, simptomi i liječenje

Cerebralna paraliza (moždana kljenut) je stanje koje se odlikuje lošom kontrolom mišića, ukočenošću (spazmom), paralizom i drugim neurološkim manjkavostima koje nastaju uslijed oštećenja mozga tijekom trudnoće, za vrijeme i poslije poroda, odnosno prije pete godine života.

Cerebralna paraliza nije niti bolest niti napreduje. Dijelovi mozga koji kontroliraju pokrete mišića u nezrele (prijevremeno rođene; prematurusi) novorođenčadi i novorođenčadi rođene na termin (na vrijeme) su osobito skloni oštećenju. Cerebralna paraliza pogađa jedno ili dvoje na 1000 djece, ali je vjerojatnost 10 puta veća kod nezrele novorođenčadi i kod vrlo male dojenčadi.

Uzrok cerebralne paralize

Cerebralnu paralizu mogu uzrokovati brojna oštećenja, ali je najčešće uzrok nepoznat. Nastale ozljede i nedostatak kisika prije, za vrijeme i neposredno nakon poroda uzroci su cerebralne paralize u 10 – 15 % slučajeva. Teška bolest tijekom prve godine života (meningitis, sepsa, trauma, dehidracija) mogu dovesti do oštećenja mozga i cerebralne paralize.

Do oštećenja najčešće dolazi u dijelovima mozga koji kontroliraju pokrete mišića.

S obzirom na vrijeme nastanka oštećenja postoje tri vrste uzroka:

PRENATALNO RAZDOBLJE: oštećenje uzrokovano tijekom trudnoće – infekcija za vrijeme trudnoće, pojava cerebralne paralize u obitelji, kromosomske abnormalnosti, konzumacija alkohola, pušenje, lijekovi.

PERINATALNO RAZDOBLJE: oštećenje uzrokovano tijekom poroda ili neposredno nakon poroda – moždano krvarenje u prostore mozga, nedostatak kisika tijekom poroda, teški oblik perinatalne žutice, konvulzije, meningitis, produljen porod, porod na zadak, edem (oteklina) mozga, mekonij (prva stolica novorođenčeta) u plodnoj vodi, oštećenje pupkovine.

POSTNATALNO RAZDOBLJE: oštećenje uzrokovano nakon prvog tjedna od poroda, a prije pete godine života – nedostatak kisika, oštećenje glave traumom, infekcije, tumori, jaka dehidracija, loš nalaz Apgar testa (provjera vitalnosti djeteta u minuti i pet minuta nakon rođenja) može upućivati na probleme.

Simptomi cerebralne paralize

Cerebralnu paralizu karakterizira poremećaj motorike. Osim uvijek prisutnih motoričkih simptoma, cerebralna paraliza može imati različite druge simptome (epilepsija, usporeni razvoj govora i drugi problemi povezani s govorom, pojačano slinjenje, mentalna retardacija, poremećaji hranjenja, ponašanja, smetnje senzibiliteta , smetnje ponašanja, smetnje učenja itd). To ne znači da sva djeca s cerebralnom paralizom imaju sve ili neke od navedenih komplikacija, ali su one češće u djece s cerebralnom paralizom.

Sam pojam cerebralne paralize roditelji doživljavaju kao paralizu, nemogućnost pokreta. Cerebralna paraliza gotovo nikad ne znači potpuna nepokretnost, međutim postoji smanjenje mogućnosti pokreta i slabija kvaliteta.

Simptomi cerebralne paralize ne nastaju odmah, razvijaju se s vremenom. U vrlo malih beba, simptomi cerebralne paralize mogu ostati dugo vremena nezamjećeni, tako se navodi da roditelji kod djece s hemiparezom u prosjeku uoče problem u dobi od 6-8 mjeseci što je relativno kasno za optimalnu rehabilitaciju. Jednako tako kod vrlo malih beba najčešće nemamo povišenje mišićnog tonusa, obično najprepoznatljivijeg znaka cerebralne paralize, naprotiv tonus je obično najprije snižen.

Razvoj djeteta kod kojeg će se razviti cerebralna paraliza je promijenjen (usporen, promijenjen ili s potpunim izostanakom pojedinih razvojnih miljokaza, npr. okretanja s leđa na trbuh i obrnuto, mogućnosti samostalnog sjedenje i dr.).

U svim oblicima cerebralne paralize nalazimo promjenjeni mišićni tonus (napetost mišića) pri čemu se najčešće radi o povišenom tonusu ekstremiteta (hipertonus), sniženi mišićni tonus (hipotonus), ili naglim promjenama mišićnog tonusa. Često su prisutni primitivni refleksi.

Radi poremećaja tonusa i držanja u kasnijem razvoju česte su kontrakture (ograničenja pokreta pojedinih zglobova) ili deformacije (skolioze, luksacije i subluksacije kukova, različite deformacije stopala npr. valgus ili varus stav).

Klinička slika cerebralne paralize može izgledati vrlo različito po svojoj težini i po simptomima.

U djece s lakšim oblicima cerebralne paralize ograničenja mogu biti manja od uobičajenog shvaćanja cerebralne paralize. Ponekad je vrlo nejasna granica između „jako nespretnog djeteta“ i blagog oblika cerebralne paralize.

U težim slučajevima mogu postojati različiti problemi s hodanjem (šepanje, otežano hodanje, hodanje s pomagalima, npr. hodalicom ili u kolicima), sjedenjem (nemogućnost posjedanja, nestabilno sjedenje itd.), finom motorikom i u svim motoričkim funkcijama općenito.

U najtežim slučajevima djeca (naravno kasnije odrasli) su u potpunosti ovisni o tuđoj njezi i brizi 24 sata na dan.

Vrijeme postavljanja dijagnoze cerebralne paralize je vrlo različito od ustanove do ustanove, od jedne zemlje do druge. Dijagnozu cerebralne paralize ne vežemo za kronološku dob djeteta, već ju postavljamo kada smatramo da su abnormalni uzorci kretanja postali trajni.

Dijagnoza

Cerebralna paraliza obično se ne može dijagnosticirati tijekom rane dojenačke dobi. Kada se uoče prvi problemi s mišićima, kao što su usporen razvoj, slabost, spasticitet (ukočenost) ili manjak koordinacije, liječnik pokušava pratiti dijete kako bi odredio pripadaju li simptomi cerebralnoj paralizi ili nekoj bolesti koja polako napreduje, ali se može liječiti. Nekada se specifični tip cerebralne paralize ne može razlikovati prije navršenih 18 mjeseci djetetovog života.

Laboratorijskim pretragama ne može se otkriti cerebralna paraliza. Međutim, shodno pravilima kod drugih bolesti, liječnik može učiniti krvne pretrage, ispitivanje električne aktivnosti mišića, biopsiju mišića i kompjutoriziranu tomografiju (CT) ili nuklearnu magnetsku rezonanciju (MR) mozga.

Cerebralna paraliza – vrste

Klinička praksa razlikuje četiri osnovna tipa cerebralne paralize:

• spazam – loše razvijeni, ukočeni i slabi mišići, razvija se u oko 70 % slučajeva, može zahvatiti sve udove (kvadriplegija), uglavnom samo noge ili samo ruke (diplegija) ili samo ruku i nogu na jednoj strani (hemiplegija).
• koreoatetoza – usporeno i spontano pokretanje mišića, bez kontrole, razvija se u oko 20 % slučajeva, pokreti mogu biti i izbijajući i “crvoliki”, pogoršanje nose jake emocije, a u snu pokreti mogu nestati.
• ataksija – loša koordinacija, pokreti popraćeni drhtanjem, javlja se u oko 10 % slučajeva, poteškoće s izvođenjem brzih ili finih kretnji, nestabilnost pri hodu jer su spastične noge jako raširene.
• miješana – prisutna dva tipa cerebralne paralize, najčešće kombinacija spastičnog tipa i koreoatetoze.

Kod svih oblika cerebralne paralize prisutne su govorne poteškoće zbog nemogućnosti kontroliranja mišića.

Česti su i problemi s inteligencijom koji sežu čak i do mentalne retardacije. Ipak, u 40 % slučajeva je inteligencija normalna. U 25% slučajeva, pogotovo sa spastičnim oblikom, javljaju se konvulzije (epilepsija).

Liječenje

Cerebralna paraliza se ne može izliječiti; problem traje čitav život. Međutim, mnogo se može učiniti da dijete postane što je moguće više neovisno. Fizikalna terapija, radna terapija, ortopedska pomagala i ortopedska kirurgija mogu poboljšati mišićnu kontrolu i hodanje. Govornim vježbama može se poboljšati govor i smanjiti probleme pri hranjenju. Epileptični napadaji mogu se spriječiti uzimanjem antikonvulziva.

Većina djece s cerebralnom paralizom raste normalno i pohađa normalnu školu ukoliko nemaju težih intelektualnih i psihičkih manjkavosti. Preostaloj djeci potrebna je opsežna fizikalna terapija, posebna edukacija, ali kako ipak nisu sposobni obavljati svakodnevne životne aktivnosti nužno im je osigurati doživotnu njegu i pomoć. Upravo teško pogođenoj djeci najviše može koristiti edukacija i fizikalna terapija.

Roditelje treba dobro obavijestiti i savjetovati o svim problemima kako bi mogli što bolje razumjeti stanje svoje djece i što mogu očekivati od njih. Na taj će način lakše pomoći svojoj djeci.
Kako bi bolesna djeca uspjela postići najveću razinu svojih mogućnosti, roditeljsku skrb treba kombinirati s društvenim i privatnim specijaliziranim ustanovama, kao što su udruženja oboljelih i udruženja za rehabilitaciju.

Prognoza obično ovisi o tipu cerebralne paralize i stupnju njezine težine. Više od 90% djece s cerebralnom paralizom doživljava zrelu dob. Samo teško pogođena djeca―ona koja se ne mogu brinuti sama o sebi―imaju bitno skraćen očekivani životni vijek.