Kako sam pobijedila anksioznost (tjeskobu )

Moje ime je Marija, imam 29 godina i dolazim iz jednog malog mjesta iz dalmatinske zagore.

Najgori mi je bio prvi napadaj panike. Vozila sam se s prijateljima u autu kad sam odjednom osjetila jaku mučninu, osjećaj nesvjestice i nemoći. Ruke su mi se počele jako tresti i tijelo znojiti. Samo sam uspila nekako izgovoriti da čim prije zaustavi auto i da moram nešto obaviti. Svi su me čudno gledali, a ja sam samo izletjela iz auta i “lovila” zrak zbog tog neopisivog osjećaja gušenja u grudima.
Ubrzo su uslijedili sve češći i jači. Jedan od napadaja koji mi je ostao u sjećanju je i onaj koji joj se dogodio na fakultetu.
Došla sam na usmeni ispit. Mislila sam da ću povratiti i da ću se ugušiti. Opet sam osjetila nesvjesticu, osjećaj nemoći, i onaj “uteg” na prsima. Nisam se mogla sabrati niti sam mogla složiti jednu normalnu rečenicu.

Nakon više takviš napada odlučila sam da moram nešto poduzeti.
Dugo sam razmišljala i donijela odluku koja mijenja cijeli moj tijek života. Prvo sam odlučila promijeniti fakultet i grad studiranja, potom izbaciti iz života sve ljude koji mi nisu bili potpora, ljude koji me ne shvaćaju (uključujući i mog dečka).

Otišla sam. Počela sam raditi i napokon upisati drugi fakultet koji sam oduvijek željela. Našla za mene odličan stan. Stekla nove prijatelje.

Baš kada sam pomislila da je sve u redu, tu noć me probudila jaka bol u prsima za koju sam mislila da je infarkt. Bol se nekoliko dana ponavljala u uvijek u noćnim satima. Nisam znala više ništa od panike, hrpa pitanja koja su letjela po mojoj glavi… Kako ću dalje?, Hoću li uspjeti?…
Srećom nije dugo trajalo i počelo se sve smirivati pa sam sve ove manje znakove nekako uspjela potiskivati.

Treća godina faksa je bila najgora. Anksioznost, nesanica, osjećaj gušenja i nesvjestice,… Od šetnje ulicom do polaganja ispita.
Cijelo vrijeme imam osjećaj kako je sve nekako nerealno, kao da živim neki čudan san ili još bolje kao u nekakvom filmu.
Uvučena sam u totalno crnilo, kao da nema izlaza… Užas..

Neko vrijeme sam se zatvorila u stan i prestala izlaziti jer svaki izlazak iz stana je bio pakao. Na kraju sam se prestala družiti sa svima. Ni sama ne znam koliko sam tako bila zatvorena i tada sam, ponovo, iz čistog očaja rekla sama sebi “ovako više ne može, moram nešto poduzeti ili sam gotova”. Ovo nije život i ne mogu dopustiti da strahovi upravljaju sa mnom!

Napravila sam pretrage u bolnici koje su samo potvrdile ono šta sam i sama znala – anksioznost, depresiju i napadaje panike.

Iako je u početku bilo teško jer nikome nisam željela priznati što se događa, odlaskom na terapiju kod psihologa učinila sam mnogo.
Prije svega, uspjela se suočiti s onim što joj se događa.

Iako sam u početku počela uzimati propisanu terapiju antidepresivima, ubrzo sam odlučila to prestati i pokušati riješiti sve svojom voljom i pozitivnim mislima.
Nakon toga sam odlučila promijeniti prehranu. Hrana je puno utjecala na moje raspoloženje pa sam, čitajući puno, odlučila isprobati mediteransku prehranu, koja između ostalog, liječi i moja dijagnosticirana stanja.

Najviše vjetra u leđa sam dobila kada mi je psiholog rekla da je sve to samo u mojoj glavi. Razmišljala sam još danima o tim njegovim riječima. Kupila sam knjigu (Louise Hay) koju mi je preporučio i tu je počela pozitiva. Nakon nekog vremena sam se osjećala puno bolje. U trenucima slabosti popila bih, umjesto antidepresiva koje sam ja čvrsto odbila, čaj od valerijane ili matičnjaka a ponekad i bijeli čaj.
Ti čajevi bi me dovoljno opustili da se negativne misli rasprše i da lakše zaspem.

Danas, nakon nekoliko godina, ne mogu vjerovati kakve su mi sve misli u tim trenucima padale na pamet.
Nakon nekog vremena sam sve priznala dečku i mojim najboljim prijateljicama šta se sve događalo sa mnom. Svi su stali uz mene, a čak dvije prijateljice su mi tada priznale da su i one prošle kroz isto.

Za kraj bi preporučila knjigu „Panic Away“, zaista će vam promijeniti život.

O anksioznosti pročitajte više na – uzroci, simptomi i liječenje